Nakon jutarnjeg treniga (citaj trke po gradu u hrvackom zagrljaju s birokracijom), pogledah i docek zlatnih nam rukometasa, ahh taj skoro, gotovo da me rasplaka, sola je bas faca, mrrrrrrzim fodora. Sad jedem preslanu rizu koju sam stavila da se kuha i otisla u sobu na net potpuno zaboravivsi na nju, sreca baba mi je bila u kuci i dovoljno sabrana da je skine s kola na vrijeme. Cekam kayu na pozdravnu porciju statistike i sladoleda. Iskoristit cu ovu prigodu te joj zeliti svu srecu sutra, opravdaj nam trud mala!!! Osjecam pritisak ucenja koji se poput nesmiljene zvijeri baca u cijelo nam drustvo komadajuci ono malo bezbriznosti i slobode sto je preostalo od ovog ljeta… Huh, nije lako odupirati se takvoj bestiji, al' trudimo se i odolijevamo koliko god je to moguce. Jedino sto me malo ispuni veseljem jest pomisao na stan koji nas ceka, ahhhhhh, potpuno nov, savrshen, niti jedne f***** stepenice, ahhhhhhh…
Mogla bih se naviknut na ovaj monopol nad kompjutorom sad dok mi je brat na putu, al' buuuuuuu smrtz - vraca se sutra (he'd kill me da vidi ova zrna rize simpaticno razbacana po tastaturi, hihi), a ja svecano obecajem da cu jos ovaj tjedan odnijeti svoj laptop na popravak!
Huh, vec se osjecam bolje, od same odluke, fascinantno!
Sad ce i kaya i statistika. Eto odoh po sladoled, ostajte zdravo i jedite rizu…
Diktator: Saddam
Post je objavljen 31.08.2004. u 13:31 sati.