Pregled posta

Frode Grytten rođen je 1960. u norveškom gradiću Odda, a prvu knjigu, zbirku pjesama, objavio je 1983. Nakon toga napisao je nekoliko zbirki priča i knjiga za djecu, dobivao odlične ocjene kritike, osvajao nagrade, ali još uvijek kao da je nešto nedostajalo. Nakon što je njegov roman 'Pjesma košnice' (Bikubesong, 1999.) dobio najznačajniju norvešku književnu nagradu, Bragerprisen, Frode Grytten napokon postaje poznat široj čitalačkoj publici. Postaje jedan od najčitanijih pisaca u Norveškoj, a kazališna predstava napravljena po njegovom romanu postiže nezapamćen uspjeh. Ulaznice su rasprodane sve do kraja ove godine, a predstava je nedavno imala i svoju premijeru u autorovom rodnom gradu. Iz Odde, gdje zahvaljujući romanu uživa status poluboga, Frode Grytten odletio je za Manchester, na veliki come back koncert Morrisseya, bivšeg pjevača britanske skupine The Smiths.

Bio si na Morrisseyevom velikom come back koncertu u Manchesteru. Nekadašnji pjevač The Smithsa jedan je od heroja tvoje knjige, svakako jedan od najčešćih izvođača na soundtracku uz koji se pleše u 'Pjesmi košnice'. Kakav je bio koncert? Kako si se osjećao?
Čudno. Bio je to Morrisseyev prvi koncert nakon 12 godina i održao ga je u svom rodnom gradu. Na svoj 45. rođendan. Na kraju je i izgledalo da je rezultat 12:0 za njega: publika je bila smrvljena, nisu imali snage čak ni za pljesak. Bilo je jako tiho, svi su osjećali da sudjeluju u nečemu nevjerojatnom. Morrissey je pravi engleski pacijent; ranjivi, ljutiti čudak. Sve mi je to još uvijek jako teško shvatiti. S njegovim pjesmama živio sam 20 godina i bilo je ravno do dna – još od prvog albuma The Smithsa pa sve do posljednjeg 'You Are The Quarry'... i mislio sam da bi taj put u Manchester mogao biti način da ga se oslobodim, da ih prebolim, da pobjegnem iz te male sobe u kojoj je pjevao Morrissey, da u sve to potonem do kraja da bih se mogao izvući, pobjeći na svjež zrak. Ali izgleda da je prekasno. Nemoguće. Izgleda da tamo moram ostati.

Osim tog soundtracka za 'Pjesmu košnice' (The Smiths, Patti Smith, Lou Reed...), glazba je jako važna i u ostalim tvojim knjigama; odakle ta ljubav?
Za mene su glazba i pisanje oduvijek bili jako povezani. Slušati Springsteena, Dylana, Mitchellovu i Van Morrisona sedamdesetih. Zakačiti se za punk-rock, za The Clash i Sex Pistols. Otkriti Davida Sylviana, The Smiths, Prefab Sprout... Glazba i stihovi u pjesmama nekada su bili puno bliže, nešto što sam mogao prepoznati... kada je Springsteen pjevao o Freeholdu, New Jersey, pjevao je i o mom rodnom gradu Oddi. Volim takvu vrstu himni malim gradovima. To me je nadahnjivalo, kao da ti netko došapne: piši o svom vlastitom mjestu, svom vlastitom zemljopisu, svom vlastitom gradu. Ne moraš biti Ibsen, Dostojevski, ili Proust. Ti to napiši. Budi svoj. Napravi to.

Konstrukcija tvog romana, način pričanja priča zaziva neke dobro znane filmove i filmske pripovjedače: jednom si rekao da voliš Carvera, ali da ne voliš Altmanove 'Kratke rezove'...
Volim Raymonda Carvera. Bilo je pravo otkrivenje pronaći ga i pročitati. Ali, kao i obično, kad nešto uistinu zavoliš, a to se pretvori u nešto drugo, razočaraš se. I Altmanovi 'Kratki rezovi' su me razočarali. Činilo mi se da su nekako labavi i neusredotočeni. Nisam u njima osjetio toplinu i dubinu koju imaju Carverove priče. Ali Carver je o kratkoj priči rekao nešto drugo: to da priče moraju biti građene kao kuće ili automobili, tako da ih zbilja poželiš gledati, ne trebaju nužno biti lijepe, ali iznutra sve mora štimati, kuckati kao sat. Zato je i 'Pjesma košnice' arhitektonski roman, građevina od 24 priče iz 24 stana, s epilogom koji se u prvom stanu događa točno godinu dana nakon početka. Trebalo mi je četiri godine da je sagradim i bilo je to najčudesnije razdoblje u mom spisateljskom životu. Sve je počelo kad sam shvatio da Građevina, jedna radnička zgrada u centru Odde, može biti sam pupak svijeta i da mogu napisati po jednu priču iz svakog stana u njoj. Priče su samo frcale iz mene.

Koji tebi dragi pisci zuje u 'Košnici'? Iako je izuzetno kompaktan, tvoj se roman igra različitim stilovima, glasovima, temama...
Istina, na kraju sve to postaje nevjerojatna mješavina knjiga koje voliš, filmova koje obožavaš, pjesama koje su ti spasile život. Mislim da pisci danas pišu u neprekidnom dijalogu s drugim piscima. Pa ako o tome već treba pričati, želio bih da to traje cijeli dan, priča o knjigama i piscima koje volim. Ima ih jako puno. Ali cilj 'Pjesme košnice' bio je da u tu jednu knjigu ubacim cijelo društvo, da pišem o običnim i neobičnim ljudima, o muškarcima, ženama, djeci, starcima, heteroseksualcima, homoseksualcima, o sretnim ljudima, tužnim ljudima, melankolicima, pijancima, psima, menadžerima, ljudima koji vole, ljudima koji mrze. O svima. O svemu. Naravno, bila je to nemoguća misija, ali morao sam pokušati.

Što je s tvojim scenarističkim radom? Po tvojim su scenarijima snimljeni neki filmovi, osvojene neke nagrade...
Jedna od priča iz 'Pjesme košnice', 'Dublin na kiši', snimljena je kao kratki film, a u njemu je glumila prekrasna norveška glumica, Gřrild Mauseth. Film je režirala Annette Sjursen koja je prvi dugometražni film snimila po kratkoj priči još jednog norveškog pisca, Larsa Saabyea Christensena. Drugu moju priču '80 degrees east of Birdland', režirala je Sřlvi Lindseth, a snimljen je u Oddi, mom rodnom gradu, sa starim naturščikom i afroameričkim jazz bendom. Oba filma proputovala su svijet, sudjelovala na festivalima i bila nagrađivana. Ali najbolji rezultat tog filma je brak između redateljice i jednog od džezera te sinčić kojega su nedavno dobili. I to je istinita priča. Nevjerojatnija od fikcije.

I tvoja priča o 'književnoj slavi' prilično je nevjerojatna. U zvijezdu su te pretvorili čitatelji, ne novinari, kritičari, TV, velika PR mašinerija...
To mi je jako drago. Norveški čitatelji otkrili su 'Pjesmu košnice' prije književnog establišmenta. Znaš ono: dobri stari glas prašume! Šuškanje u grmlju. Klubovi knjiga nisu željeli tu knjigu, novine nisu htjele pisati o njoj, moj je nakladnik nije gurao... Ali odjednom, oslobodila se sama, lansirala se, pronašla put do čitatelja. Ljudi su je kupovali kao ludi, bila je nominirana za sve velike nagrade, nisu je mogli zanemariti.

A onda je došla predstava. 'Pjesma košnice' i na kazališnim je daskama postigla nevjerojatan uspjeh. Kako je bilo raditi na tom projektu?
Zapravo je to bila ideja jednog glumca koji je pročitao knjigu. Lasse Kolsrud zavolio ju je, otišao u ured svog šefa u Det Norske Teatretu u Oslu, bacio knjigu na šefov stol i zavikao: 'To će biti predstava, a režirat ću je ja!' Tako je i bilo. Predstava sa 18 glumaca, tročlanim bendom koji svira pjesme The Smithsa i jednim psom. Bio je to Lasseov redateljski debi i postao je veliki hit. Premijera je bila u rujnu 2003., a rasprodana je najmanje do 2005. Na nedavnoj premijeri u Oddi atmosfera je bila naelektrizirana kao na stadionu prije utakmice. Vjerojatno to ima veze s identifikacijom, prepoznavanjem. 'Pjesma košnice' je došla kući, svojima. Predstava se igrala u jednoj od tvorničkih hala, u topionici koja je sada zatvorena, nepunih petsto metara od mjesta gdje sam odrastao. Kao dijete sam tuda prolazio, tom ravnicom pored topionice, išao sam u biblioteku posuđivati knjige ili pogledati film u općinskom kinu. Bio sam gladan kulture, doživljaja i nekog drugog svijeta. Da ću godinama nakon toga prolaziti tim istim putem da bih išao vidjeti svoju kazališnu predstavu u topionici – tomu se nisam nadao! A 'Košnica' -predstava ponovno je potaknula zanimanje za 'Košnicu' -knjigu, tako da je roman ponovo bestseler, pet godina nakon što se prvi put pojavio u knjižarama.

Tu dolazimo i do novog pitanja. Norveški pisci računaju na približno jednak broj čitatelja kao i hrvatski: kako se u brojkama ispisuje titula autora bestselera u Norveškoj?
Mislim da se 'Pjesma košnice' u Norveškoj prodala u nekih 25.000 primjeraka. Naravno, neke druge knjige prodaju se i bolje, ali važno je reći da ja pišem na manjinskom jeziku, na novonorveškom, i mislim da je taj moj roman daleko najprodavanija knjiga na tom jeziku u Norveškoj (osim možda 'Dalen Portlanda' Kjartana Flřgstada).

A sada osvaja i Kinu! Kako se to dogodilo? Je li to slučaj ili su suvremeni norveški pisci svjetski tražena književna roba?
Jedan urednik velikog kineskog nakladnika The People´s Books došao je u Oslo po prava za šest romana Knuta Hamsuna, međutim, osim za Hamsunom, krenuo je u potragu i za jednim suvremenim norveškim piscem. U lovu za tim blagom urednik je obilazio nakladnike, zapitkivao, tražio, kopao... i kad je konačno provirio iz rupe, u rukama je imao 'Pjesmu košnice'! Nevjerojatno! I drugi norveški pisci u zadnje vrijeme dobro prolaze u svijetu, mislim da imamo sjajnu generaciju mlađih autora, vrlo raznoliku i snažnu.