
Ah. Danas sam tužna i sretna istovremeno. Srce me steže, baš mi je teško. Sretna sam jer su mališe danas poletjele. Ipak smo ih dobro odhranili i brinuli se o njima. Prva je krenula i smrzli smo se. Živimo na trećem katu i nije nam baš bilo lako gledati kako kreću. Došla je do ruba terase i vinula se u nebo. Kao da oduvijek leti. Druga je malo plašljivije, ali ipak je krenula. Isto kao da to cijeli život radi. Treći je krenuo i vratio se mačku u ruke.Kao da se došao oprostiti. I krenuo je dalje. Gledali smo ih i nismo mogli vjerovati. U času su oko toga mjesta bile 20-30 lastavica. Mislim da su sretne. Dobro da nismo i mi morali poletjeti za njima. Teško mi je jer ih nema, fale mi. PSMTR da ti se mogu toliko podvuči pod kožu. Malena je isto tako žalosna i plače. Onda kada vidim nju još mi je gore. Nakon njihovog leta, odlučili smo se na šetnju. Otišli smo nahraniti patkice i labude na jezero. I nikada do sada nismovidjeli toliko lastavica , pogotovo oko našeg stana. Ostavili smo im i kutiju gdje su spavale u nadi da će se vratiti. Vratiti, tek toliko da prespavaju. Nisu došle. Sretne su negdje sa svojim društvom i vjerujem da će ujutro letjeti oko terase. I da će i slijedeće godine doći.
Post je objavljen 28.08.2004. u 21:23 sati.