Dva dana u svojevrsnoj opsjednutosti - ne mogu naći u Horvatovom dnevniku iz NDH citat o nerazumljivosti svijeta otprije 50 godina. Sjećam se da je bio na lijevoj stranici, sjećam se još nekog naslova u kurzivu bez imena autora -- nekakav sjaj ili tako nešto, H je očito smatrao da je to općepoznato - ali je nenalažljivo. Valjda sam tri puta prošao cijelu knjigu. Već počinjem sumnjati je li ta rečenica uopće postojala.
---
Rano se budio. Bio na Sofijinu. Tamo lijevo, gdje se cesta odnosno puteljak odvaja gore, ima divan hrast ka kojemu hodočastim. Ravan je kao svijeća, visok zacijelo nekih petnaest metara, s krošnjom samo na vrhu. To deblo stoji samotno među svojim drugovima, sred šumice, pa ipak hvata svjetlo sunca koje mu daje neki otajan život. Shvaćam da su narodi šumskih krajeva obožavali hrast. I kad pomislim da je takav bio, malo promijenjen, kad me nije bilo na svijetu, da će isti biti kad mene ne bude, nekako mi to pruža smirenje. Radio na redigiranju prijevoda Jules Vernea za Tota. Drugačije prazan dan. -
(Josip Horvat, 30. rujna 1945. Preživjeti u Zagrebu, Zagreb: Liber, JAZU, NZMH, 1989, s. 264)
(Sofijin put današnji je Dubravkin, tamo gdje šetamo s Jonom. Za NDH onamo se nije smjelo, restricted area zbog poglavnika, koga su zvali poglavica -- veli dnevnik. Gornji je zapis nastao, dragi Thompsone, gotovo pet mjeseci nakon oslobođenja Zagreba, nakon svršetka II svjetskog rata. Toto je Ante Velzek, zagrebački izdavač.)
Jako bih htio napisati Horvatovu biografiju. Kad sam počeo opet čitati dnevnik iz NDH, gotovo da sam fizički osjetio sve te ljude - točnije, nemogućnost da ih osjetim, nepovrat njihovog svijeta. A opet bliskost, jer dijelimo pozornicu. Zagreb, mjesta, uglovi. I nije nedostižan: ljudi koji su ga znali još su živi, može se naći još materijala, možda čak privatnih arhiva.
Kad sam prvi put čitao Horvata, sva ta imena kojima vrve stranice nisu mi ništa značila, bila su kao iz Pepysova dnevnika. Nakon deset godina znanstvenog šegrtovanja, prepoznajem jako puno njih -- o jednima danas mislimo da su povijest radili, drugi su povijest (odnosno naše današnje predodžbe) oblikovali, treći -- ti su možda najzanimljiviji -- su mame i tate današnjih znanstvenih veličina. Recimo, Despot s ff vlasnik je Žerjavićeve 18, gdje je H stanovao -- igrom slučaja, ugao kojim svakodnevno prolazim, onuda se ulazi na Zeleni val s Trga maršala Tita, nedavno su nakalemili i spomen-ploču s koje sam svašta saznao; osim toga, ondje danas živi jedna Dadina prijateljica. Tako je Despotova mama, kasnije povjesničarka, bila je H susjeda, H piše da je jedno vrijeme čak o njoj fantazirao (škakljivo). Puno to govori o načinu na koji se konstituira "kulturna elita" male zemlje: oko 75% reprodukcija, 25% novih. Zanat ide s oca na sina -- makar se javljaju metamorfozirani, liječnik je tata budućeg glumca, kazalištarac povjesničarev, pjesnik pravnikov...
Ljetošnje čitanje donosi dva nova uvida: koliko je puno H pisao i napisao -- što sve spominje osim novinarstva -- i koliko je žalosno njegovo stanje. Depresija, očaj -- i sve to raste. Posljednji mjeseci NDH grozni, glave lete na sve strane, strah i užas, kasnije vrlo brzo razočaranje. I onda -- vis a vis de rien (zadnje riječi NDH dnevnika).
Još ga je, osim rata, pogodio i gadan klimakterij. A bio je u neobičnom odnosu sa ženom -- neka rastava od postelje, u najmanju ruku.
Horvatova "Kultura Hrvata" jedinstven je pristup povijesti kod nas, put kojim se kasnije nitko nije ufao. Barem tako tvrdi moja kolegica povjesničarka. Ali zanimaju me i Horvatovi novinarski radovi, i publicistika.
--- Usred tog horvatovanja, bio sam danas u Sesvetama, u krasnom stambenom kvartu, novogradnje, tišina, parkovi -- nakon Zagreba, to mi je izgledalo sasvim bezoblično. Bespovijesno bezoblično, ugodna spavaonica. Eto ti ga na. Privatni mit kuha sve u šesnaest.
...
I da, našao prokleti citat:
Nabavio Sjene ljubavi, pročitao. Neobičan taj život od prije 50 godina, teško se u nj uživljujemo. Kako će se tek teško uživljavati za 50 godina u naš!
(3. veljače 1944, s. 54)
Post je objavljen 28.08.2004. u 00:50 sati.