Priče usamljenog genija
Jedna od ključnih riječi umjetničkog svijeta Witolda Gombrowicza jeste smijeh. Gombrowicz je genijalan i kao romanopisac i kao dramatičar i kao esejist i kao pripovjedač, a njegov je Dnevnik zasigurno najvažnija dnevnička knjiga dvadesetog stoljeća
Witold Gombrowicz: "Težio sam tome da Poljak može s ponosom da kaže: pripadam drugorazrednom narodu"
Emil Cioran se u svojim spisima znao narugati organizatorima međunarodnih konferencija i kolokvija na koje je i sam bio pozivan. Zapisao je jednom kako mu se čini da je takvima potrebna njegova kolebljivost te da je on dežurni skeptik jednog svijeta koji skončava. Šta li bi rekao Witold Gombrowicz da je znao kako će se stogodišnjica njegova rođenja globalno obilježavati: od Buenos Airesa preko Univerziteta Yale pa sve do cijele Poljske i njezinih ambasada i konzulata širom svijeta? Šta bi na to mogao reći čovjek koji je pred kraj života glavni problem evropskog duha sažeo u četiri riječi: Što pametnije, tim gluplje? Možda nešto nalik na ovo: "Pogledajte na sve praznike intelekta! Ta otkrića! Perspektive! Suptilnosti! Publikacije! Kongrese! Diskusije! Institute! Univerzitete! A ipak: glupo."
Poljska, Argentina, Francuska Evo kako je u Iznevjerenim oporukama Milan Kundera sažeo Gombrowiczev život, a u kontekstu aritmetike emigracije: "Witold Gombrowicz živio je u Poljskoj trideset i pet godina, dvadeset i tri godine u Argentini, šest godina u Francuskoj. Ipak, mogao je pisati samo na poljskom, a likovi njegovih romana su Poljaci. Boraveći u Berlinu 1964., pozvan je u Poljsku. Oklijevao je i na kraju odbio. Pokopan je u Venceu."
Razmotrimo malo podrobnije ove Gombrowiczeve faze na životnom putu. Rodio se prije tačno stotinu godina (četvrtog augusta 1904.) na vlastelinskom imanju Malosice. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Varšavi, no pravom se nije bavio. U dobi od dvadeset i devet godina objavio je prvu knjigu - zbirku priča Uspomene iz puberteta, koju je ondašnji mainstream poljske književnosti odbacivao, a koja se danas potvrđuje kao jedna od najvažnijih zbirki priča u dvadesetom stoljeću.
Pravi znalci poput Brune Schultza to su još onomad znali. Inače, tridesetih godina prošlog stoljeća u Poljskoj su stasavala i stvarala barem četvorica nepatvorenih literarnih genija: Czeslaw Milosz, Stanislaw Ignacy Witkiewicz, Bruno Schultz te Witold Gombrowicz. Neke aspekte recepcije svoje prve knjige Gombrowicz je iskoristio pišući svoj genijalni roman Ferdydurke (objavljen 1937. godine). Roman, naime, počinje preobražajem: tridesetogodišnji pisac budi se iz sna kao petnaestogodišnjak - zbog svoje prve knjige "vraćen" je u pubertet da bi preodgajanjem postao pristojan građanin. Ovo je, naravno, samo okvir jednog od najinventivnijih i najurnebesnijih romana dvadesetog stoljeća.
Godine 1939. Gombrowicz se turistički zaputio u Argentinu, a te je godine - kako danas svi znaju - napadom Njemačke na Poljsku započeo Drugi svjetski rat. Gombrowicz ostaje u Argentini. Poslije rata će najprije objaviti roman Trans-Atlantik (1953.), koji će ponovo šokirati većinu njegovih zemljaka. U godini objavljivanja ovog romana Gombrowicz će početi pisati svoj znameniti Dnevnik, najznačajniju dnevničku knjigu u dvadesetom stoljeću. "Dnevnici se u svijetu prodaju zato što je autor slavan, a ja sam Dnevnik pisao da bih postao slavan", kazao je Gombrowicz. I zbilja, krajem pedesetih i početkom šezdesetih Gombrowicz stiče svjetsku slavu. Uz Dnevnik tome će doprinijeti i novi romani Pornografija te Kosmos, a i igranje njegovih drama širom svijeta.
Pred kraj života Gombrowicz se vraća u Evropu, u Francusku. Oženit će se u poznim godinama, pred smrt, baš kao Borges, kojeg u svom Dnevniku nije štedio (a ni Borges njemu nije ostajao dužan). Umro je dvadeset i četvrtog jula 1969. godine u Venceu, gdje je i pokopan. Govorkalo se da mu je u posljednjim godinama života za dlaku izmakla Nobelova nagrada (što je još jedna sličnost sa Borgesom).
Priče iz moje ulice Gombrowiczeva zbirka priča Bakakaj objavljena je 1957. godine. Riječ je, zapravo, o proširenom izdanju njegove prve knjige - Uspomene iz puberteta. Zanimljiva je odgonetka misterije naslova. U samoj knjizi nema odgovora na pitanje šta je ustvari Bakakaj. Riječ je, naime, o ulici u Buenos Airesu, jednoj od onih u kojima je Gombrowicz živio. Bakakaj je knjiga u kojoj su sabrane sve novele koje je Gombrowicz napisao i predstavlja u tom smislu kompletnu sliku važnog dijela njegovog opusa. Deset priča iz ove knjige redom su pravi prozni dragulji. Prvu priču u knjizi Plesač advokata Kraykowskog sam Gombrowicz "tumači" ovako: "Junak Plesača, umjesto da ga zamrzi - voli, umjesto da prezire - obožava, jer je odveć nemoćan da bi suprotstavio vlastiti razlog postojanja razlogu životnoga advokata. On potvrđuje advokata jer ga ne može uništiti."
Čitatelju, međutim, ovo objašnjenje ne mora biti toliko važno (makar može biti inspirativna njegova sličnost sa izvjesnim stavovima Dostojevskog). Priča je, naime, savršena i u zavisnosti od tačke gledišta može se čitati i kao bizaran triler i kao ubitačno duhovita groteska. A u priči Djevičanstvo, recimo (napisanoj - ne zaboravimo - prije sedamdesetak godina) mađarski pisac Istvan Eorsi prepoznat će radikalno modernu temu: "Nametnuti nam seksualni ideali u tolikoj mjeri su proturječni našoj prirodi, da je teško onome ko ih bez licemjerja, čista srca, uzima ozbiljno." Spomenimo naposljetku i Gozbu kod grofice Kotlubaj, u kojoj je Czeslaw Milosz prepoznao vrhunsku filozofsku parabolu.
Nezamisliva samoća Opisujući Gombrowiczevu poziciju u emigraciji, Kundera će ispisati sljedeću rečenicu: "Nezamislivo je sam." U toj samoći, međutim, veliki će Gombrowiczev duh - kao u parafrazi poznate Schopenhauerove maksime - otkriti svu svoju veličinu. Nikada južnoslavenske kulture nisu imale nekog svog Gombrowicza, a trebao bi im takav, itekako bi im trebao. Gombrowicz je čovjek koji je sa petnaestak stranica svog pamfleta Protiv pjesnika kazao više o stranputicama dvadesetovjekovne poezije nego što je masi kvazieksperata uspjelo u hiljadama knjiga; to je čovjek koji suvereno ismijava Sienkiewicza i Dantea; to je čovjek koji je zapisao: "Težio sam tome da Poljak može s ponosom da kaže: pripadam drugorazrednom narodu." I hronološki i tematski njegove priče stoje na početku njegovog grandioznog opusa. Budi sam na ulici - pjevao je nekad Milan Mladenović u rokerskoj himni slobode. Ulicom Bakakaj ulazi se u svijet najusamljenijeg velikog pisca dvadesetog stoljeća. Nema u tom svijetu lažnih proroka, oduševljenja, "pevanja & pucanja"; njime caruje um (lijep i nepobjediv - što bi rekao Milosz), njime se razliježe smijeh. Poslušajmo, uostalom, malo Gombrowicza: "Vraćajući se kući, razmišljao sam o Poljskoj i svojim kolegama po peru. Ponekad mi se čini da bih morao o njima da mislim s većom skromnošću. A ipak ta sigurnost da ja postojim više no oni… ne dopušta mi da činim veće ustupke. O hijerarhiji među nama ne odlučuje dar, razum, moralne vrijednosti, nego prije svega: jače, stvarnije postojanje. Sam sam. Zato više postojim."
Post je objavljen 27.08.2004. u 12:32 sati.