Sve više mi se sviđa dobra stara Scarlett. Toliko dobrih izjava je u samo dva sata filma dala teatralna, razmažena O'Harrica da je se, u različitim trenutcima, sjetim s velikim osmjehom. Pogotovo pri izjavi "Frankly, my dear, I don't give a dame" :)
No, Scarlett je zaslužila i ulazak u medicinsku literaturu. Apsolutno zasluženo. Kažu da čovjek umire kad u njemu umre i posljednje zrno nade. Svjesni ili nesvjesni, željeli to priznati ili ne, istina je da postoji nešto što nam da onaj impuls za preživljavanje, ono što omogući da stisnemo zube i napravimo još jedan korak, ono u nama što se probudi kad sve ostalo krene nizbrdo. Ono "bit će bolje" što često prelazi preko usana iako i sami sumnjamo u mogućnost ostvarivanja te izjave. Scarlett O'Hara sindrom jedan je od najčešćih sindroma na koje svakodnevno nailazim. I istovremeno se čudim i zadovoljna sam.
Tara! Home. I'll go home. And I'll think of some way to get him back. After all... tomorrow is another day. : : Scarlett - Gone with the Wind (1939.) : :
Sindrom je to koji nas drži u životu. Kojeg prvog osjetimo pri jutarnjem otvaranju očiju, koji nas cijelog dana drži budnima i koji nas navečer uljuljkuje u mirne i čarobne snove. Sindrom je to koji nikad ne spava i protiv kojeg ne postoji lijek. Srećom, ne postoji lijek iako se brojni već dugi niz godina trude ga pronaći, testirajući svoju metodu na drugima s više ili manje uspjeha. Sindrom je to koji budno motri na nas, koji nas često usmjerava kad ne znamo kojim bi putem krenuli. Kod nekih je jače izražen, kod nekih tinja kao već lagano ugasla vatrica koja čeka povoljan vjetar da se ponovno raspiri. No, najvažnije je da taj sindrom kojeg neki zovu "nada" zaista umire posljednji.
Vidim tolika lica koja se bore, koja ne dozvoljavaju da nada u njima ugasne, lica kojima i u najtežim trenucima u oki zasjaji sjaj nade i želje za boljim sutra. Tužna i sjetne priče okružuju me sa svih strana, pa čak i kad netko pršti od sreće, zagrebete li ispod površine te naoko očite sreće, shvatite da duboko unutra stanuje tuga i sjeta, želja za boljim i jednostavnijim životom omotanim u prozračni veo nade. Želja za promjenama i nadom koja to sve podgrijava. Zato volim tekstove koji u sebi nose poruku nade u bolje sutra, poruke o snazi koju nosimo u sebi i koju trebamo iskoristiti, poruke koje u sebi nosi pozitivan pogled i na najružnije i najteže trenutke, poruke koje u sebi nose Scarlett zanesenost dok vjetar šiba lice pogleda puno nade... Jednostavno i iskreno, volim misli koje u sebi nose Scarlett O'Hara sindrom. Jer, nakon svega, priznat ćete i sami - sutra je novi dan :)