Ja sam totalno u bananetini monstruoznoj.
No. To moramo zanemarit jer se mora živit. Blog mi više nije u almost cool pa ne osjećam obavezu zanimljivo pisat. Moram se ošišat na almost ćelavo i otić psihijatru. To sam napisao zajedno tako da zvuči smješno a zapravo nije. Dobro, sad sam očistio inbox jer mi je netko slao poruku a nije mogla stić. A ja se sav uzvrpoljio. NETKO, NETKO! Oh da, taj netko.
Nekako sam skužio da sam na putu za gubitak razuma (hint: skužit ćete to ako vam ovo nije prva moja rečenica koju ste pročitali, a male su šanse za to.) Ako jesam onda je faza još dosta rana i dobro da sam to primjetio. Rana, rana je još svježa. Prije sam mislio da sam jednostavno drugačiji, no sad me to trefilo u drugom smjeru. Vidjet ćemo. Predugo sam bio samodostatan pa mi je sad potrebno više od prijatelja. POMOĆ, POMOĆ, JA TREBAM HITNU POMOĆ! Tako ide pjesma moga prijatelja koju prati minimalističko trzanje po gitari.
Kad pišem ovo, zašto ne bi sve napisao? Sve što mi se događa i to, zakaj pisati samo neke zaključke koji čitateljstvu nikaj ne znače? Jer se bojimo podjelit intimu! Tjah! Neš ti intime! Bezveze. Zovem se Janko i živim u Zagrebu. Nisam alkoholičar i to me muči. Ah, koje isprazne forice, kako oh ne oh kako! Srećom, past ću godinu pa ću malo radit nekaj korisnoga za promjenu. Otići ću u disko tuitamo. Moram bre ić van sa prijateljima, moram. Mislim, ljudi nisu valjda introvertirani rođenjem, to se nauči jel? Može se to i prevazić. Kojom srećom ćemo ovdje uskoro čitat pijane bljuzgarije. Na vašim malim ekranima.
Eh, da sam ovo pročitao prije mislio bi da je pisao neki američki nedozreli tinejđer. Duhoviti tinejđer! Pun šarma i zgodnih dosjetki!
Vaš, Janko.
P.S. primjetio sam da sam ipak u almost cool listi. Srce mi je puno ushita.
Post je objavljen 26.08.2004. u 06:00 sati.