FENNESZ: “VENICE” (TOUCH)
MRAČNO I MELODIČNO
Iako je autor četiriju samostalnih albuma i više soundtracka (među kojima i onog za remek-djelo Gustava Deutscha "Film ist...”, svojedobno prikazano na Splitskom filmskom festivalu) Christiana Fennesza je publici ipak lakše predstaviti kao gitaristu koji je surađivao sa Jimom O'Rourkeom, Peterom Rehbergom, Davidom Sylvianom i grupom Sparklehorse, da nabrojimo samo neke. Njegov prethodni album “Endless Summer”, konceptualni zahvat u zvuk Beach Boysa, otvorio mu je vrata rezervata eksperimentalne glazbe i približio ga slušateljstvu tzv. “inteligentne plesne glazbe” (skraćeno za – glazba koja korijene možda ima u danceu, ali uz nju bi plesali jedino da vam život ovisi o tome ili da iz nekog neobjašnjivog razloga želite ostaviti dojam veselog idiota).
Na ovome albumu Fennesz dalje pomiče granice gitarskog zvuka, kombiniranog s digitalnim procesiranjem i sintisajzerom, ka domenama ambijentalne i avangardne muzike. Taj je zvuk ipak premračan i gust da bi spadao u ambijentalni, a premelodičan i “konvencionalan” da bi pripao avangardnom žanru. Tko može zamisliti izolirane pozadine pjesama grupa “My Bloody Valentine” ili “Cocteau Twins”, lagano ispreturane i van fokusa, prilično je blizu atmosferi koju kreiraju Fenneszovi slojeviti instrumentali. Srce albuma je “Transit”, jedina kompozicija s vokalom (pjeva je David Sylvian). Ona artikulira temu albuma – melankolični eurocentrizam kojeg personificira Venecija u ulozi romantičnog otpora nekontroliranoj globalizaciji, industrijalizaciji i amerikanizaciji.
Za razliku od brojnih glazbenih projekata koji su se u posljednje vrijeme obraćali ovoj problematici, on ne pribjegava ironiji ni parolama, već diskretno gradi ozračje kroz minimalne intervencije, poput zvučnih krhotina koje prskaju iz repetitivne melodije u “Chateau Rouge”, ili lebdeće buke u “Circassian”. Ljubitelji Enoa i Frippa osjećat će se ko doma.
Post je objavljen 25.08.2004. u 19:19 sati.