Ne znam što mi je. Izgleda da sam opet upao u tupavu fazu.
Nekad mi se čini da bih trebao voditi neki tip bilješki, ili dnevnika, svih faza i simptoma. U nedostatku bolje primjene mogao bih ih pokazati nekom svom budućem psihijatru, jednog dana kad potpuno otkačim. Tko zna, možda bih i sam mogao nešto zaključiti iz te statistike.
Nažalost u fazama kad me obuzmu 'lažljivac' i 'umjetnik' sam nesposoban normalno govoriti. 'Prorok' bi vjerojatno pokušao prebrzo provući zaključak. I tako teško da bi išta od toga imalo imalo smisla. Umjesto bolničkog kartona završio bih sa nekakvom zbrkom poezije, proze, filozofije i nezaobilazne gluposti. Hm, zašto li me to podsjeća na ovaj blog.
Nadam se da ga ovim nisam osudio na propast.
Pojavljuje se jedna konstanta. Moja najveća mana. Kad nešto osmislim kao cjelovitu ideju, počnem se prema tome ponašati kao da je gotova stvar. Tek kad radim nesvjesno dobivam rezultate. Nije da se bunim.. rezultati su savršeno zadovoljavajući.. barem meni.
Ipak šteta svih projekata. Svih isplaniranih stvari.
Daemonary na primjer. U trenutku kad sam osmislio demone onemogučio sam si da sjednem i napišem ih kako treba. Ona prva dva su prošla još kako tako. Provukli su se dok koncept nije još bio u potpunosti osmišljen. Ostali sjede u mojoj glavi.. i rade.. neopisani. Pa možda jednom.. u nastavcima.
A u medjuvremenu ću uživati u tome što sam opet, savršeno neplanirano, zaljubljen. Iznenađen. Oh well.....
Post je objavljen 25.08.2004. u 09:35 sati.