Mada smo na plantaži kave, ipak nam dopuštaju da pijemo tu smeđu i prozračnu tekućinu. Smijemo si uzavrijeti vode i ta dragocjena samljevena zrnca umiješati u vodu i onda se time opijati.
To je dopušteno, jer navodno bolje radimo. Skoncentriraniji smo, bodriji i optimističniji. Depresija nas se teško dohvaća, oči su nam širom otvorene kod gledamo svoj posao.
Osim posla, od nas se ne očekuje da gledamo išta drugo. Športske priredbe, a to znači njihovo gledanje, nije za svakoga. Samo se neki smiju družiti na taj način. Oni izabrani.
Kako znamo da nam je predivno na ovoj plantaži? Plantažer danas nije još viđen. Ima važnija posla. To pak uopće ne znači da nas je zaboravio. Mi smo uvijek u njegovoj glavi, čak i kada putuje po svijetu.
A da nam je ovdje lijepo znamo i po tome što imamo obilja kruha. Kruh ne bacamo. Uvijek ga lijepo izrezanog na kriške čuvamo. Čuvamo ga valjda za crne dane. Nikada se ne zna kad će doći. Ovako je kruh spremljen na sigurno u jedan ormar, daleko od očiju, daleko od zraka, daleko od sunca. Od očiju je daleko da ga ne vidimo i da nas ne pomami da ga uzmemo. Od zraka je daleko da se ne osuši prenaglo. Od sunca je daleko da prebrzo ne postane tvrd i oštar.
No na prirodu ne možemo utjecati. To nas stalno muči. Sada nalazimo neku hrpetinu popljesnivljenoga kruha. Ljepota svijeta je narušena ovim pljesnivim komadima koji nam kvare vidik dok pijemo svoju kavu.
Zašto smo išli kopati po ormaru? Što nas je to nagonilo, da sada imamo ružni ostatak dana.
Tko bi se toga više sjetio. Toliko nam je lijepo da više ništa ne pamtimo niti previše razmišljamo.
Samo uživamo. U kavi. U vrućini. U pogledu na zelenu pljesnivost po kruhu u zelenkastoj vrećici.
Čije je to maestralno djelo? Tko je taj majstor života? Čijih je to ruku djelo?
Nije tu samo priroda na djelu. Tu je bio neki čovjek. Tko je on? Gdje se on djenuo sada?
Post je objavljen 24.08.2004. u 16:43 sati.