Nakon dvadesetdnevne izolacije od bilo kakvih izvora informacija evo mene u Zagrebu. Aaaa televizija, novine, internet. Koja uživancija. Sve opet znam.
Umro je Rođo, neki naš plivač je dobio medalju i tukli smo neke u rukometu. Vraćaju se i ministri na posao. Gdje god se okrenem nekakva informacija.
Lipo.
I onda me dočeka natpis da netko ne želi živjeti. I to osoba koja je upravo rodila. Mala mrvica zamotana u bijele plahte plače i hoće maminu cicu jer je gladna i treba joj njena toplina. Guraju joj u usta neku smrdljivu gumetinu iz koje se cijedi neka bezokusna tekućina, a ona samo hoće svoju mamu i njeno mlijeko.
Mama vjeruje da postupa ispravno. Bog joj ne dozvoljava da primi najdivniju tekucinu na svijetu. Tekucinu koja je život. Tekučinu koja je nešto najdivnije što čovjek može čovjeku dati i pokazati time koliko drugoga voli.
Poklanjam ti život, a ti ga ne želiš primiti.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje. To stoji.
Imam i ja pravo na svoje.
Glupačo licemjerna.
Ti i tvoj kretenski muž.
Kojeg si boga ostala trudna kada vjeruješ da će smak svijeta biti uskoro i da se tvoje dijete neće spasiti. Jeli. Reci. Reci. Koji se kurac jebeš?
Zbog vjere stare 50 godina ti gubiš radost odgajanja svoje djece. Tuko. I možeš ti sad misliti i izvlačiti se na onu da je Isus rekao da će vas progoniti jer ga slijedite, ali sigurno se Isus nije nadao da će njegovi svjedoci biti idioti i licemjeri.
Kako će se tvoje dijete osjećati kad sazna zašto si umrla, a jebeni
harmagedon se ne dogodi? Kako ćeš djetetu objasniti da ne slavi rođendan. To Bog ne dozvljava?
Nadam se da ćeš pasti u komu i da će ti doktori onda dati krv i spasiti ti život. Želim ti svako dobro u životu. Tebi, tvome mužu i tvojoj djeci. I ne sili djecu na nista. Oni ce sami odlučiti kada im dođe vrijeme.
Živila.
Post je objavljen 24.08.2004. u 15:40 sati.