U izobilju mogućnosti, koje kao da su pred nama, odabiremo svoj put, ukoliko on ne odabere nas. Sve ono što nas čini, bili toga svijesni ili ne, mijenja se ustrojem postojanja. Uslijed toga, i ne činili ništa, mijenjati će se sve oko nas, a i mi u tome. Kao rijeka nose nas promjene u nova stanja. I tek što pokušamo shvatiti što se desilo, već se i to promjeni. Stvara li to promjene netko umjesto nas? Igra li to netko poteze naših promjena?
Nekako smo navikli subjektivizirati i objektivizirati, pa kao da sebe i objekte oko nas trgamo od cjeline. To, kao, stvarno mi radimo. Odvajamo sebe od cjelosti kojoj pripadamo, a procesi djeluju u zajedništvu i za njih nema granice, ma koliko se mi trudili tako gledati. U uzročno-posljedičnoj vezi sa svime u okruženju smo. Čak sam slobodan misliti, da niti mi u tijelu svome nismo nešto posebno, jer i tijelo naše u stalnom je odnosu s okolinom. Mislim tako, gdje bi bila granica nečega što jesam, pa nečega što meni pripada, pa nečega na što djelujem....... I stanem u mislima, jer...... pomislih granica. I već što izrekoh jest barem misao neka o nećem. Je li moguće da postoje kvalitete koje samo um stvori? Ako postoje putevi, postoje i prioriteti, jer bez njih sve bi bilo put i išlo bi se odjednom svagdje. To je moguće jedino, ako jesam sve. U mislima granica je tamo, gdje prestaje nešto biti i bude nešto drugo. Tako i mnoštvo postoji, tako i jedinke postoje, tako i ti postojiš, tako i ja postojim. Da, granice nas čine nečim što jesmo, jer bez njih bilo bi samo sve. A granice, već rekoh, djelo su uma, što izdvojen iz cjeline sudi kao nešto van svega.
Sjedim tako, kao netko koji jesam i slijedim promjene što mjenjaju i ovo što kao jesam. Halo škvadro ovdje bloger Mladen. Učukavam novi post na svoj blog. Blogam goom. Da goom, kako vidite iz ovoga teksta. I dok bijah mali zvahu me 'filozof broj 2', jer bijah preslika u tome jačeg prijatelja. Od malena bijah kao, i bijah na slike nekih. I naučih igrati go na sliku nekih, i krenuh putem goa......
Kada započeh igrati ovu igru, što kod nas goom je zovu, bijaše potreba za dokazivanje vještine razmišljanja kroz kombinacije zarobljavanja kamenčića protivnika. Išlo mi je, mada ne jako dobro od početka, ali dovoljno da ostadoh. Nailazih i na jače protivnike, te pomalo morah mijenjati način igre. Kamenčići postaju nosioci nekih novih vrijednosti, a ne samo kao sredstvo uništavanja protivničkih. Postadoh graditelj, jer vještina gradnje je donosila prevlast u partiji. Vrijeme kao prolazi i promjene donose nova gledanja i nova razmišljanja. Naziru se sve bolje putevi razvoja, bitne točke odnosa snaga na ploči. Strukture dobivaju nove izglede. Zamišljeno putujem mnogim putevima i nalazim njihovo zajedništvo. I svakim novim potezom kao da svemir mijenjam. Ja sam taj što igra, taj koji mijenja.
I kada ulazim u kombinaciju i sagledavam njen tijek i izgubim se u njoj, namah stanem i kao ništa rasplinem se u sve. Vraćam i to što radih cjelini, cjelini partije. Škvadro tu nađoh sebe, uz jedan pardonček, što si dozvoljavam biti nešto u svemu i što go me nauči, da jest cjelina, a sve te granice igra su u nama i među nama.
I slijedom promjena, što jest po nećem, da mogu biti, hvala!!! Ni oteti ne mogu, ni mijenjati ne mogu, ni imati ne mogu... Ali ono što mogu, kada već misli me vode, jest posveta onome po ćemu to mogu uz istinski osjećaj... HVALA. I kada već misao stiže do te spoznaje, tu je i MOLIM da to ne izgubim, jer izgleda mi da jedino po tome i jesam. I nikuda ništa ja odnijeti neću, jer sve je i biti će u jedinstvu postojanja. Pa i promjene jesu u njemu.
Ne, škvadro, nije to religija, već pokušaj kazivanja istinskih vrijednosti, da bar naslutimo što jest. Govorim li ja to o gou? Što ti misliš?