Što je to što kuću pretvara u ognjište, stan u dom, podstanarski sobičak u ugodan kutak i drago svratište. Na koji način zajedničko prezime doista postaje obitelj. Koje su nevidljive niti koje prostoru daju dušu i toplinu, smisao i privlačnost.
I što treba uložiti da bi nam bilo ljepše i toplije i onima koji s nama dijele život sretnije.
Nerijetko može kuću više ugrijati jedan cvijet nego sva umjetno stvorena toplina koja odiše hladnoćom. I riječ ljubavi može otopiti svu mrzlost zidova. I mala pažnja može dom osvijetliti beskrajno lijepim osmjehom. I igra s djetetom i zajednički razgovor i zagrljaj i isprika i zahvala učvršćuju lomljive zidove ponekad uzdrmane zgrade.
Moj dom nije kuća dovršena zavazda. Potrebno joj je tisuće malih detalja strpljivosti i pažnje da bi disala i živjela. Svakodnevno joj darujem novu ljepotu i toplinu .
Tako postajem graditelj koji savija nikad do kraja dovršeno gnijezdo života sebi i svojima.
Tada mi moje obitavalište postaje oaza, komadić raja već ovdje. U neverama odnosa, poslova, strke i stresa koji me guši moj dom mi postaje sklonište i izvorište nove snage.