Slatina ne želi azilante!
–a koga sutra nećete ´tit? Crnce? Židove? Rome? Oboljele od AIDSA? One bez noge? Sa nogom? Slabovidne? Crvenokose? Niže od metar šezdeset…?
Evo, ovo sam išla nadodat u rubriku GREJTEST ŠITS, dole u boxu. Ali nekako nije bilo dovoljno, riječi su i dalje nastavile navirati i moram ih izreći: Pa ljudi božji i azilanti su ljudi! I to ljudi bez kuće i kučišta, ljudi u očajnoj potrazi za životom malo boljim od bijede koju ostavljaju za sobom. Ljudi koji za razliku od vas, od NAS – nemaju sigurnost i toplinu svoga doma, posao i hranu. Pa čovječe, zašto se bojiš prihvatilišta za azilante?
Nikad neću zaboraviti jedno davno putovanje autobusom do Splita. Naime u prepunom autobusu, koji je inače vozio za Zagreb, 5-6 mjesta zauzimala je i tamnoputija grupica muškaraca i žena, možda Kurdi, Iranci, Iračani…tko zna…
Da pojasnim – kako je u Metkoviću bila mekana granica sa BIH, šverceri ljudima bi te jadne ljude, tu živu robu, dočekali na sarajevskom aerodromu i onda ih odbacili do HRgranice u Metkoviću - gdje bi ih uputili da na hrvatskoj strani sjednu u bus i idu prema sjeveru, što bliže talijanskoj ili slovenskoj granici. I tu bi ih naravno napustili. Bez ičega, bez love koju su im izmuzli, bez hrane, bez ikakvog načina za sporazumijevanje.
I sad se vraćam na onu MOJU grupicu, grupicu izgubljenih ljudi, koji tih dana uopće nisu bili rijedak prizor po busevima za Zagreb. Sjećam se da nisu znali ni riječi ikakvog jezika, sjećam se da su izgledali umorno, iscrpljeno, neoprano, neobrijano i iznad svega se sjećam da su izgledali – uplašeno. Sjećam se da im je kondukter naplatio karte za Zagreb (čije je ime jedan uspio procijediti, očito naučen da kaže) i sjećam se da su novac jedva međusobno uspili prikupiti. Cijeli ih je autobus bio svjestan, nema dvojbe oko toga – svi smo znali.
Ja sam po običaju kada putujem busom, nosila sokiće i neke keksiće, ćokoladu – i nisam samo jednom pomislila: bože, kada su ovi ljudi zadnji put jeli. Sjećam se da smo na jednoj stanici stali 5 minuta čisto da uhvatimo zraka; i ja sam isto izašla zaboravivši za sobom kekse i sokiće. Po povratku hrane više nije bilo. Oni su je uzeli misleći da sam je namjerno ostavila, i još su u nedostatku sjedala sjeli na naša mjesta. U tom sam trenutku namrgodila lice jer mi je prva pomisao bila da nemam gdje sjesti, ali nekako sam se snašla i premjestila drugamo.
I od tada nije prošao ni jedan jedini tjedan a da ih se nisam sjetila, da se nisam pitala jesu li se uspjeli prebacit preko granice, jesu li se uspjeli dočepat žuđenog im zapada. Iz sveg srca se nadam da – jesu.
Isto tako nije prošao ni jedan tjedan - a da nisam zažalila zbog onog trenutka mrkog lica, tog gorkog dodatka keksima i soku, dodatka koji im nisam trebala priuštiti. Tim očajnim ljudima. I malo tješi što su prezalogajili tu moju mrvu keksića, da mogu vratit vrijeme dala bih im i osmijeh - ali vrijeme se ne vraća. Ja sam svoju lekciju naučila. Izvukla sam pouku, i baš me briga za pravila i državne granice - ljudskost je ta koja ne smije imati granice.
A kad ćeš ti naučiti čovječe? Kad ćeš ti izvući pouku? Koju cijenu tražiš za nju – možda mrtva tijela bezimenih majki s djecom koje su se bezuspješno pokušavale prošvercat preko Save, Drave, Dunava? Ili se to već događalo, o da – mislim da već jest. Čovječe zašto se bojiš prihvatilišta za azilante? Zašto se bojiš onih koji će ionako biti zatvoreni iza zidova, koji će ionako prolaziti kroz povećalo istražnih organa? Čovječe zašto dopuštaš da tobom vlada strah od nepoznatog, strah od bezimenih ljudi? Pa da se pračovjek povodio samo za strahom, ne bi nikad izašao iz one pećine!
Pa čovječe priđi tom čovjeku, pruži mu ruku i osmijeh, komad ćokolade, ako ne razumiš njegov za tebe egzotičan jezik – komuniciraj gestama, maši rukama – ako je Tarzan mogao reć JA TARZAN TI ĐEJN, onda i ti reci JA Mate, Ante, Pero – TI Ahmed, Bekuku, Čan Šen! Pitaj ga za obitelj, za muku koja ga je dovela tu. Upoznaj ga barem toliko da mu ime doznaš i više ga nećeš nazivati azilantom, onim tamo, crnjom, masnim, Arapom, nepoznatim. Više nećeš moći zabijati glavu u pijesak, praviti se da te se tuđa muka ne tiče. Čovječe izađi iz te pećine u kojoj glođeš životinjske kosti, izađi i postani – ČOVJEK.