Koji sam ja konj. Otvorim blog, pišem i pišem dan za danom. Smatram to kao mije vlastito mentalno prebivalište, anonimno skrovište za sve moje tajne, i svojevrsno oslobođenje klasićnog "day after day" života, i onda me uspije isprovocirati neki lik oko gramatike... A joj... A kad sam već neobrazovana hulja stojim iza svojih principa i govorim stvar koju sam trebao reći ćim sam vidio taj komentar... Ko te jebe?!
Daklem, ja i djevojka smo ležali na travi i gledali zvijezde, zagrljeni might I add, i iznad nas negdje visoko u atmosferi pala je zvijezda, i bila je baš divna. I nas dvoje smo se mazili, prićali, grlili se, i kad uzmeš tipićnu "day after day" vezu, pogotovo po pravilima konzervativnog naroda u kojem živimo, i negdje tamo daleko u 60tima, zar nije to dovoljno? Zar mi stvarno treba poljubac na kraju dana tek tolko da se osječam dobro? Ne, jer ovo što imam snjom meni je predivno, with or without kissing. To može biti optimistićki psuedo-obrambeni mehanizam, ali ako se osječam dobro, baš me briga dal izmišljam ili ne.
Kesten me prozvao velikim romantićarem! Možda to i jesam... Ali što got jesam, i što got me ljudi prozivali, ljepo je biti zaljubljen, a to sam već rekao...
Štoviše, potrudit ću se manje prićati o djevojci, jerbo ziher vam je pun kufer...
Post je objavljen 23.08.2004. u 23:09 sati.