obećao sam samom sebi da mi je ovo večeras bila zadnja injekcija iako sam trebao primiti još 2¨! Ma ne mogu više braćo! Ne mogu i to ti je! Promijenilo ih se četvero na meni i svako na svoj način bode! Uh. I kako koji put sve je bilo gore i bolnije.
Završio sam još jučer Derviša i počeo čitati poeziju Maka Dizdara. Sjajan je. Kod nas je lektira a da je u Hrvatskoj ubio bih se od čuđenja. Neko mi reče da ni Andrića nema u lektirama ni Ćopića ni Selimovića... Fakat čudno. Mi imamo i Krležu i Šenou pa čak i Matoša i Vidrića i Nazora i...! U vas je to nešto zatvoreno hermetički.
Enivej, kome se čita on će sebi pronaći neku knjigu i mimo lektire, ha ja. A, fakat, i 99% djece i ne čita lektiru ili ih ne podnosi. Čita što mora. Nije to teško shvatiti, ponekad se djeci daju knjige koje su preteške da bi oni shvatili jer podrazumijevaju kontekst nepoznat mlađim naraštajima. A i ja sam volio da se provučem kad je čitanje u pitanju. Zarobite knjiga, ne izlaziš vani iz sobe, iz kreveta, sa stolice... i još tražiš skriveni smisao svega toga. Poslije sam razmišljao zašto muče djecu sa tim smislovima, knjige su tu valjda da oraspolože, objasne, osvježe - kao danas film, puštajući se da vidiš vlastitu maštu koju je drugi napisao (filmovao).
I dan danas sam ostao pri tome da uživam u djelu iako se bojim te "profesionalne deformacije" kada ću i sam tražiti od djece da traže famozne smislove...
Post je objavljen 23.08.2004. u 22:56 sati.