Uskoro idem da mi onaj Veliki Brat drmne još jednu injekciju u moje slatko dupence
Novost, povlači se oteklina, još malo pa sam normalan.
Jutros sam došao u hitnu, nema one slatkaste (oko 35 godina) doktorice, već namrštena i umorna lica. I nekoliko prijatelja u bijelom. Ubrzo se ispostavilo da je onaj od jučer mnogo bolje izvršavao svoju zadaću da u moje tijelo unese 16 mg geramicina! Ali nisam znao da će me boljeti ti ubodi! I zabolje me odmah, prvi put. Čim nisam vidio doktoricu u sali znao sam da ne mogu očekivati ničiji zadivljen pogled ili barem nisam ga mogao pronaći iako sam tražio crne oči, crveni karmin i plavo doktorsko odijelo...
Neko bi rekao - evo ga puko na doktorku. Ma nisam, samo mi je bilo krivo što sam jutros bio sam, da mi se niko ne obrati na način koji bi pogodio mom egu. Ali, navikne se čovjek na sve.
Brzo je prošla bol, a ja se evo spremam da je obnovim! Blago onome ko nije bolestan - dakle, blago rijetkima.
Meša Selimović, Derviš i smrt: Pravda je kao zdravlje - misliš o njoj kad je nema. Shodno tome i čovjek misli o zdravlj, toj blagodati, tek kad je izgubi ili je naruši.
Idem, dok sam još odlučan da budem stoik!
Post je objavljen 22.08.2004. u 19:55 sati.