Sismir Bradica – Siske doajen je hrvatskog i svjetskog novinarstva. Dobitnik je mnogih nagrada od kojih je najvažnija ona hrvatskog saveza glupih i maloumnih te lauerat najretardiranijeg novinara na prostoru bivše SFRjot. Donosimo intervju sa samim sobom:
Č.T. kako to da ste postali takva seljačina?
S.B. prvo da naglasim da ja nisam obična brđanska seljačina. Kategorija mojeg primitivizma veća je i od barbarskih hordi koje su prije Krista upadale na rimski teritorij i devastirali tisućljetnu kulturu starog Rima. Počeci mojeg seljaštva naziru se još u inkubatoru gdje sam na uštrb ostalih žitelja zaradio svoju prvu ekstra bočicu mlijeka. Taj se primitivizam i gramzivost nastavio i u dječjem vrtiću u kojem sam vršio veliku nuždu van wc školjke unatoč stalnim upozorenjima teta koje sam nebrojeni puta izvrijeđao svojim poganim jezikom. U osnovnoj školi više sam puta porazbijao stakla na prozorima, podmetao žvake i čavliće pod stražnjice učiteljica, a kruna svega bio je grafit na novoobojanoj fasadi koji je glasio: «ja sam Rom, a vi ste Cigani!». Teror se nastavio i u srednjoj školi gdje sam bio čest gost ravnatelja uz pratnju policije. Postoji jedna anegdota o tome kako sam uletio na sjednicu nastavničkog vijeća, popeo se na stol i popišao nastavnicu hrvatskog jezika te joj nakon toga zahvalio na in frizuri.
Č.T. da li je istina da ste tijekom intoniranja jugoslavenske himne napravili eksces koji je završio na naslovnicama skoro svih političkih novina?
S.B. daaaaa. Sjećam se tog događaja kao da se jučer odigrao. Slavio se dan JNA i kao što je bilo prigodno za takve blagdane naš je zbor u kojem sam i ja pjevao imao zadaću otpjevati himnu uz pratnju školskog orkestra. Pošto sam bio malo nestašan, dva dana prije nastupa jeo sam grah i breskve i djedove laksativne tablete. Kad je došao dan D, već sam od ranog jutra imao težak proljev popraćen grozomornim vjetrovima. Ispred bine na kojoj se izvodio prigodni program sijedjeli su nastavnici i čelnici komunističkog saveza naše općine. Kad je počelo intoniranje himne, meni se užasno prisralo, istupio sam pred zbor, na očigled preneražene nastavnice glazbenog koja je dirigirala, svukao gaće, čučnuo i opalio takav proljev da je prskalo između dasaka sklepane bine. Odjednom su svi utihnuli, a ja sam opalio dugometražni prdež na što se par moćnika u prvim redovima onesvijestilo. Da bi izgladio stvar, ustao sam sa spuštenim gaćama i uneređenom stražnjicom i ponosno uzviknuo:»Za domovinu s Šitom naprijed!». Nakon toga sam se onesvijestio. Do kraja školovanja bio sam smješten u razred za specijalne potrebe.
Č.T. da ne duljimo, da li vas peče savjest što ste takva opasnost za društvo?
S.B. jedina stvar koja me peče u životu je to što ne mogu biti veće đubre od čovjeka no što jesam. A možda i mogu…
Post je objavljen 22.08.2004. u 02:06 sati.