I bili smo dodir u prolazu, sjedeći na skalinima. Prošlo je 13 godina od.....i došlo je ono vrijeme «do»!
Kad si u ratu ne osjećaš šok, šok dolazi puno kasnije!
I došao je. I ja, i svi moji začeti u isto vrijeme u istom osjećanju.
Rat je shvaćan kao igra. Kad je rat, a ti si još klinac onda kao klinac ne percepiraš stvarnost kao odrasli, percepiraš je kao san malo stvarniji od snova koje sanjaš kad zaspiš- i pun si optimizma, bezgraničnog optimizma, unatoč sjenama oko tebe; ne primjećuješ sjene...
Ali kad «odrasteš» sjene se javljaju, i sad primjećuješ sjene; i slano more tvoga tijela u pogledu na zaleđeno vrijeme u Tv- kalendaru, Dnevniku.
I sjećaš se kako je biti dijete i ne bojati se jer cijeli svijet ti je pod nogama..
I sjećam se nerazumijevanja djeteta u sebi prema djeci u odraslima koja su zaboravila biti bestrašna i optimistična.
I pravim stoj uza zid, nakon «toliko» godina i dijete u meni se smije.
Upaljeno je svjetlo sunca u svakodnevnim pogledima, a sjene ostaju sjene, i putokaz za vrijeme koje je prošlo, a koje treba biti pepeo za nove fenikse!
Post je objavljen 02.08.2004. u 23:59 sati.