Glavom u rukama, opijen i ošamućen dimom cigare, rasijane pažnje pogledam čas u crvenu šaru na tepihu čas u svoj veliki palac s mišlju kako se ništa ne može učini da se neumitno vodenično kolo životne kobi smakne i poljulja sa svoje istrajnosti i tvrdoglave upornosti. Kome se život još treba opravdavati, kome pravdati za loše što je donio, dobro što je uzeo - dobro što je otuđio ostavljajući čovjeka na vjetrometini u strmoglav vlastitoj misli? Kome vodenični točak što melje za život treba da popusti i propusti nečiju sudbinu neokrznutu?! Koga da poštedi život ove patnje, ove zabijenosti glave u šake, u te izvore preživljavanja?!
I ne molim život, ne molim za život - on svakako svojom voljom i ne želi okončati svoje prisustvo u meni - u koliko tijela ga više ima veći je i on sam!
Uvučen sam u igru u kojoj ne znam sva pravila te me svako malo sudac upozori da sam prekršio neko (meni nepoznato) pravilo. Pritiješnjen vlastitom spoznajom o konačnom razriješenju muka, ta ista muka raste, rastapa i led i žar u grudima i u očima. Ko bježi daje mogućnost da se sve više i više jedinki priključi potjeri. Bježeći ostavio bih mogućnost i stvarima koje su davno potabane ovim mojim nogama, da izađu iz modrih pećina u mozgu bjesomučno jureći za mojim tragom. Zato ne bježim - stao sam mislima kao bedem što pokušava da odvrati sumnju i zebnju od trke, od lovljenja mog tijela i mog duha. Pomislim: bolje je prepustiti se jednoj, dvjema pa i trema razjarenim kandžama da me satrgaju (čuvajući nadu da ću ostati čitav) nego bježati i omogućiti stotinama takvih istih da me s leđa, kako koja stigne, sakati, muči i ubija. Stojim tako, dok sjedim glavom u rukama, ponosan na svoju hrabrost i potišten zbog činjenice da to moram i prepuštam se užasnim mislima da razaraju mir moje duše. Ne, ja nisam prepadnut do iznemoglosti, do sablasnog prepuštanja - ja sam samo čovjek koji na tren promišlja o mogućem izbavljenju (iako pravog izbavljenja nema bez vjere u vječnost).
Dragi moji blogoljupci, kada bih pisao roman sigurno ovakvih promišljanja i zbijenih redova bi se našlo u izobilju i na kraju bih bio sretan što sam pokušao pohvatati niti misli u rečenice...
Pozdraf!
Post je objavljen 21.08.2004. u 02:29 sati.