Vratila se. Zagrlim i poljubim punicu u znak sućuti i odem u spavaću sobu. Nije prošlo par minuta evo i Nje u sobu. Kako sam već mjesecima uhvatio naviku da ne boravim u istoj prostoriji gdje je i Ona, krenem prema vratima. Spuštenog pogleda pokušao sam je zaobići ali ona stoji na vratima. Podignem pogled, s grčem u stomaku. Gledala me je suznih očiju, zakoračila naprijed, zagrlila, poljubila u obraz i šaptom rekla – Oprosti… oprosti mi molim te za sve što sam ti ovih par godina radila. Što god uradio, što god odlučio znaj da te volim.- Šok.
Stajao sam skamenjen ne znajući što da mislim, što da napravim, da je zagrlim, da je pošaljem u tri pizde materije što me sad jebe na osjećaje. Nisam reagirao, samo promrmljao nešto sebi u bradu i otišao dici u sobu. Kad su svi polegli, ona je još bila budna. Ja sam se spremao na spavanje na trosjed u dnevnom boravku jer u zadnje vrijeme nisam mogao niti biti u krevetu s njom. Došla je do mene i zamolila da dođem leći s njom. Nije mi baš bilo drago ali dobro pomislim, pretrpjeti ću još tih par njenih mušica i tako uskoro odlazim.
Legli smo i ona je počela govoriti. "Znam da su nam ove zadnje dvije godine bilo užasne, znam i to da sam ja kriva za to, opet sam te zanemarila, nisam ti bila žena koju zaslužuješ. Na ovom putu u Rim sam doživjela nešto što me je strašno pogodilo, nešto što me je potaklo da se promijenim. Shvatila sam da ne mogu mijenjati svijet oko sebe ali mogu, želim i moram mijenjati sebe. Ja sam se spremna mijenjati, ponovo pokušati biti ti žena. Ne mogu kazati da sam luda za tobom kao prije 17 godina, ali na samu pomisao da te sutra neće ovdje biti (počela je plakati) užasava me. Molim te razmisli o…" i nije više mogla nastaviti od plaća. Ja se nisam micao na krevetu, nisam disao, suze su mi tekle u tišini, ali nisam želio da ih ona vidi, nisam želio da osjeti moju ranjivost. Ok – rekao sam… aj sad spavaj, ja idem zapaliti cigaret.
Cijelu sam noć proveo na balkonu pušeći duvan za duvanom. Cijeli moj život mi je prolazio pred očima, sve moje pobjede i porazi, sve dobro i sva sranja koja sam napravio. Povremeno bi otišao do sobe od dice, sjeo na rub kreveta i gledao ih. Da mi je te večeri bilo umrijeti i osloboditi pritiska dao bih sve na svijetu. Samo malo, moram stati s pisanjem na par min…. ufff… evo me nazad… Gospe moja, dok ovo pišem čutim se isto kao i one večeri. Stvarno sam u kurcu, ne mogu pisati a da potpuno ponovo ne proživljavam ono što pišem.
Ujutro kad se probudila dočekao sam je u blagovaonici za stolom, već obučen u veštit za na posal. Samo sam je upitao, "jesi li ono bila istina, je li ono bilo iskreno". Da… odgovorila je. Bez drugih riječi ustao sam i otišao vani. U firmu sam stigao prvi, skuhao kavu i sjeo u svoju sobu. Izvadio list papira, napisao datum i slijedeći tekst. – Bože danas ti se u potpunosti predajem u ruke. Molim te da me poput djeteta izvedeš iz ove tame. Znam da sam slab i da nisam zaslužio tvoju ljubav, ali vjerujem ti beskrajno. Neka bude volja tvoja.- U devet sati sam stornirao sve procese brakorazvodne parnice.
Tog dana kad sam stigao kući, rekao sam joj da sam spreman probati ponovno graditi povjerenje i razumijevanje, i ako želi znati gdje sam bio i što sam radio, zadnje dvije godine, da ću joj sve kazati pa neka sama odluči vrijedi li. "Ne"… rekla je… "ne zanima me". Bez kapi snage, zbrčkanih emocija krenuli smo putem povratka. Bilo je bolno, bilo je puno nevjerice i strepnje, na svaki znak nove bolesti skakao sam kao oparen ali nisam odustajao, nije ni ona. Oboje smo se počeli mijenjati. Trebalo nam je pune dvije godine nakon te večeri da ponovo možemo kazati da smo muž i žena. Danas se još uvijek učimo voljeti, bez zanesenosti i iluzija, jer zaljubljeni vidi predmet svoga obožavanja, onakvim kakvim bi želio da je on, a ne onakvim kakav stvarno je. E, mi se danas volimo onakvima kakvi jesmo, iluzije su nestale, ostala je gola istina o nama. I znate što… predivna je, mnogo ljepša i čišća od mladenačke iluzije. Eto, to je to, kraj ovog dnevnika i početak ostatka našeg života.
A Onome gore, Onome, beskrajno velike ljubavi, zahvaljujem što me je prihvatio kao izgubljenog sina. On jedini sve nas poznaje gole golcate, zna tko smo i što smo, kakvi smo. Sva skrivanja pred Njim, izmišljanje nadimaka na internetu i svi drugi oblici skrivanja su besmisleni.
Ja gol stojim pred Njim i ni jedan skrivač na ovome svijetu, ne može me više dotaknuti.
the end
ps.
A sad idem guštat čitat jednu knjigu. Taman mi se žena vratila iz grada i donila mi je Smojinu biografiju od Ivice Ivaniševića. :)
Post je objavljen 20.08.2004. u 20:39 sati.