Eh, to je malo teško objasniti. Pišem vam ovo prvenstveno zato da vas potaknem da napišete pjesmu. Na stranu rime, stihovi, forma, onomatopeje i čistoća izraza – svaki čovjek je pjesnik. Pjesma je trajni pečat jednog raspoloženja, ona je izraz čovjekove nutrine u danom trenutku. S obzirom da svi osjećamo, svi smo potencijalni pjesnici. A pjesmu treba napisati, ako zbog ničega drugog, a onda zato da se to jedno raspoloženje, jedna misao ili jedan osjećaj pretoči u uspomenu. Koliko puta nam se dogodi da duboko proživimo neku emociju, a kasnije ju je nemoguće prizvati, ma koliko god se trudili? Svejedno radi li se o zaljubljenosti, prelijepom krajoliku, novom automobilu, loše provedenom radnom danu, ili o svađi s onim kojeg volite – zašto pustiti bujice osjećaja da nepovratno proteku pored nas? Ovjekovječiti ih pjesmom prvenstveno je dar samom sebi.
Napiši pjesmu! Dopusti mislima da se otkoče i prošeću tvojim Unutra, neka iscijede iz tebe stanje tvoje duše sada. Napiši pjesmu za sebe, ne moraš je pokazivati nikome ako ne želiš. Kasnije je čitaj. Svaka bol, svaka radost, svako ogorčenje, svako blaženstvo, svaki zanos ne mogu se ponovno identično proživjeti zato što svake sekunde postaješ drugačiji čovjek nego što si bio sekundu prije. Ali čitati zapise svog srca – to je izvanredna prilika da sebe promotriš iz drugačijeg kuta, da stare događaje proživiš na nov način. Uz predložak kako je to bilo tada moći ćeš vidjeti jesi li ostario, oglupio, postao bolji ili oprezniji. Proza je široka, ona se teško usredotočuje na jedan detalj a da ima smisla.
Zato treba pisati pjesme. One me povezuju s nekim tko mi je katkad jako dalek, pa čak i stran i čudan. One me povezuju sa mnom.