Idući ulicom uglađen i fin susreo sam se sa sobom.
Prošlo je pet godina otkad smo se posljednji put vidjeli. Jedva sam se prepoznao.
Izgledao sam sebi osamljeno, napušteno i ostarjelo, a gurao sam tek dvedest i petu. Htio sam pobjeći na drugu stranu ulice da se mimoiđemo.
Ali, dolazeći iz suprotnog smjera, već sam sebi mahnuo rukom. Kad smo se zaustavili jedan kod drugoga pružio sam sebi ruku kao strancu ne gledajući se u lice, budno motreći ne gleda li tko od prolaznika s kim se rukujem.
- „Imaš li vremena za me?“ – moleći je progovorio raspušteni gledajući me pravo u oči.
- „Drago mi je što smo se sreli, ali sada zaista nemam vremena. Čeka me žuran posao.“ – odgovorio sam sebi udaljavajući se žurno od sebe.