Godina je 1998., datum 06.01. Javili su mi telefonom u po ure iza ponoći, curica duga 50 centimetara, teška 3,5kilograma, porod prošao uredu, majka i beba su u redu. Sve je manje-više bilo kao i prvi put. Ali.. Sutradan ujutro smo oko 10 uri ja i moja tajnica (ženina prvo krojačica a potom i prijateljica) otišli do žene mi u rodilište. Raspitivali se o bebi, ona govori kako joj je trebaju donijeti na privi podoj i da je sve ok.
Krenemo mi doma, govorim tajnici da dođe do nas na obid. Kad smo stigli do stana, zvoni telefon, svi čestitaju, ja balim s jednim s drugim. Tajnica stoji s punicom na balkonu i nešto mi domahuje. Dođem do balkona kad mi susjed sa svog balkona govori: "Zove te žena na telefon. Ne može te dobiti jer je taj vaš cijelo vrijeme zauzet. Odem ja do susjeda javljam se na telefon – ej.. a ča je… Ona u suzama, jecajući govori: "Nisu mi malu donijeli. Ostala je gore na neonatologiji, nešto nije u redu s ušima. Treba otići gore do doktorice dežurne doktorice." Zamračilo mi se pred očima.
Ne znam kojim putem i kako smo tajnica i ja stigli do bolnice. A i toj ženi (mojoj tajnici) ne mogu nikad dovoljno riječi hvale kazati koliko je puta stala uz mene. Doktorice nema, treba čekati. Čekamo, sat, dva, tri, stojimo na nogama, gledamo bebe kroz staklo, pokušavamo skontati koja je moja. Koliko mi je crnih misli prošlo u ta tri sata, tajnica me tješi, govori da sigurno nije ništa strašno, žena svako sat vremena dođe do nas ostane desetak minuta pa se vrati na odjel. I nakon puna tri sata evo doktorice. Razgovor je tekao ovako:
ja – dobar dan ja sam taj i taj tu sam zbog male koja…
doktorica – da, da, što ste vi po struci
ja – kako mislite što sam po struci, inženjer elektrotehnike, kakve to veze ima
doktorica – pa ima, ja to svakoga pitam da znam kako da vam objasnim o čemu se radi. Dakle, znate, svaki porod mora biti sretan i spretan, vaše dijete pri porodu nije bilo ni sretno ni spretno.
Oblilo me hladni znoj. Ona je nastavila govoriti ali ja sam bio u vakuumu. Spominjala je nekakva krvarenja u mozgu, nagnječenja lubanje, pupčanu vrpcu oko vrata, nekakve izrasline na mozgu i… Pitam je za uši, jer da mi je žena rekla…, ona me prekine i govori da nije ništa s ušima, da je to moja žena nešto krivo razumjela i nastavi s medicinskim terminima. Nisam je više pratio, mucao sam, izgubio pojam o vremenu i prostoru. Objasnila mi je da sve to skupa može ostaviti osjetne posljedice na motoriku i na mentalne sposobnosti, pozdravila se i otišla dalje za svojim poslom. Tajnica me je kao starog čovjeka, držeći me pod ruku otpratila do žene. Oboje smo plakali dok sam joj prepričavao što mi je doktorica rekla.
Kad sam se vratio kući nisam mogao nikome govorit detalje, to je umjesto mene napravila tajnica. Ja sam samo zagrlio stariju i plakao. Tad sam prvi put osjetio Ono, osjetio da sam otac. Pitao sam Boga, zašto, molio ga da svoj gnjev usmjeri na mene, da njoj pruži priliku. Koji je samo užas bio trenutak ženinog izlaska iz rodilišta. Bez velike pompe, nas dvoje uplakani, sami, s najlonskom vrećicom u ruci, bez djeteta napuštamo bolnicu. Beba je ostala, tek nakon 10 dana smo otišli po nju.
Naš drugi krug pakla je mogao početi. Doveli smo je kući i krenula je borba za njeno zdravlje. Na prvoj kontroli je detektirano da joj lijeva strana tijela ne reagira dobro, ruka noga, stopalo, čak i lijevo oko. Zaredale su terapije, pregledi, kontrole. Svaki dan nam je dolazila doma jedna cura koja je radila s njom. Nismo više znali kome da se obratimo, nema tog likara kojeg nismo kontaktirali. Trebalo je samo čekati i biti uporan u terapijama. Najgore je bilo iščekivanje. Svi su nam govorili da će biti nekakvih posljedica ali nitko nam nije znao reći kakve će biti. Nakon šest mjeseci trebali smo znati prve rezultate. Tog je dana u bolnici bila neopisiva gužva. Čekali smo na kontrolu više od četiri sata. Kad ju je doktorica pregledala, okrenula se prema nama, nasmijala i rekla: "ovako izgleda zdravo dijete, s motorikom će biti sve u redu". Kako da opišem eksploziju sreće koja je eksplodirala u nama. Ponovo smo mogli disati, ponovo smo mogli živjeti.
Nakon 180 dana neizvjesnosti pojavila se nada. Još nije bilo gotovo jer su još trajale provjere mentalnih sposobnosti do njene treće godine. Samo sad je bilo puno lakše. Danas ona ima sedam i po godina, u deveti mjesec ide u prvi razred, rastura me na kompjuterskim igricama i jedina posljedica koja joj je ostala su propali zubi zbog lijekova koje je primala.
A što je bilo s nama. Mi smo se odlučili te godine, nakon svega počastiti jednim putovanjem. Otišli smo na jesen sedam dana u Pariz. Držali se za ruke ka dica, smijali, veselili, vodili ljubav strašću kao u mladosti. Nakon 5 godina braka to nam je bilo prvih 7 dana da smo bili sasvim sami, posvećeni jedno drugom. Napričali smo se za sve te godine šutnje, oprostili uvrede, okrenuta leđa i sve grubo što je bilo. Na povratku kući bili smo uvjereni kako su one najgore nevere iza nas. Ali što ono narod kaže –čovjek snuje, Bog odlučuje- Nismo ni sanjali da nas čeka treći krug, iz kojeg smo po svemu sudeći trebali izići svatko na svoju stranu u rovovskom ratu za djecu.
Evo par slika iz tog perioda.
Izlazak iz bolnice.
Napokon je stigla doma.
Sestre.
Pariz1... Pariz2...
mlađa1... mlađa2... mlađa3...
starija1... starija2... starija3...
Pogled na Split pred kućom mojih staraca.
Post je objavljen 19.08.2004. u 23:44 sati.