Zamisli me sa u Washingtonu sa širom ispruženim, raširenim rukama. Mašem njima kao krilima. I činim se sretnom.
Zamisli me kraj krasnog Napoleonovog dvorca u središtu Francuske kako pjevam pjesmu, skačem, mašem rukama i smijem se. Stvarno sretna.
Zamisli me kako svako jutro ustajem u 6 i idem trčati. U hladan zrak i po snijegu i ledu. Taško je prisiliti tijelo na tako nešto. Teško se toliko mrziti. Ili, samo željeti ostati normalan. Znati čekati.
A sve je počelo banalano, znaš? Bio si samo jedno od niza muških lica koja su me opsjedala. Još jedan od gnjavatora. Sve dok ti nisam čula ime. Ime neke druge osobe. Ime za koje sam se vezala. Tako da sam tu vezu poklonila tebi. A mogla sam je pokloniti bilo kome.
I slomio si me.
No, ne želim sada pričati o tome, kada sam propala u svako dno koje je bilo moguće, pokopala svaku trunčicu ponosa. Eto me sada da pričam. O onome tko sam ja.
O onome kako doživljavam svijet oko sebe, o ljubavi prema ljudima, o ljubavi prema svijetu.
Post je objavljen 19.08.2004. u 20:52 sati.