ajde sad vi meni recite jesam li ja normalna?
drugim rijechima, shto jedna ja radim ovdje sama.
jedna od osnovnih poteshkocha zhivota u ovom gradu je ta da, ako ne zhivish u kvartovima xpatova (to su oni koj ja, koji zhive u emigraciji), imash velikih poteshkocha sa drushtvom. nemash s kim popit kavu i voditi normalan razgovor koji nije vezan uz posao. ono, odem s frendicom na kavu poslije posla i prichamo o nichemu. teshko je u gradu koji se giba brzinom od 700 na sat stvoriti neka prijateljstva. pogotovo u situaciji zhena sama. kad si malo bolje razmislim, stvarno su vrlo rijetke same zhene x-patovke. naravno da je dodatno otezhavajucha okolnost u kulturnim razlikama. i nisam npr. studentica pada sam na nekom sveuchilishtu okruzhena ljudima svoje doba ak nish drugo...
i dok je to sve izgledalo okej iz moje usidjelichke prespektive, ustaljenog zhivotnog limbo ritma, chinjenica je da je taj zhivot naprasno prekinut nekih 2-3 mjeseca prije mog dolaska ovamo. mozak se ipak stalozhio i shvatio da jednoj ja ne prilichi chuchiti kuchi svaki dan poslije posla i ne raditi nishta i onda je jedna ja krenula u zhivot. bila u shpanjolskoj, kod nekih polu poznatih prijatelja i ludo se provela, shvatila da single nije too bad (i tu me naravno chim sam shvatila micek moj sje... nema veze). i taman je jedna ja pochela opet nekaj kao zhivjeti i onda je doshla tu.
i sad se jedna ja pita is it worth it? je, je to je jedno divno iskustvo. shto se posla tiche, tamo chu sigurno puno nauchiti, okej priznajm lova je o.k., perspektiva zhovotna, buduchnost sve to stoji. rijetkima se pruzha ovakva prilika. da. i dio vas che najvjerovatnije reagirati gle glupache blago njoj bla bla bla, ali ajde iskreno, razmislite, nalazim se minimalno 19 sati najbrzhim putem od doma, vremenske razlike 6, sama sam tu bez frends i femili. e da i u kini sam would you do it?
Post je objavljen 19.08.2004. u 06:33 sati.