Komiža2- verem se po stijenama uz obalu, gore litica, dole ježinci, ispred mene moja nova akvizicija, ljepotica iz nekog prejebenog magazina ljepote, krhka i nježna, ali vuče moje šlape, ručnik i mnogo toga više, moje srdašce – koja raspekmeziona. Uglavnom, Komiža me zbližila sa univerzumom mojih osjećaja. Valjda ću i do godine na ovaj protuneljeni otok.
Trajekt Vis-Split – stojim u autobusu, crknjen od petodnevnog života, a pokraj uha urla prištavi mamlaz: mi smo najpijanija ekipa, mi smo najpijanija ekipa, mi smo najpijanija ekipa…i to ponavlja trideset tisuća šestoti put, sve dok nisam odskakutao do šofera, prosio ga na koljenima kurblu za autobus i njome razbio praznoglavaca i izbacio ga na kraške stijene ko Franjo Tahi izjebane kmetovske junferice.
I onda na kraju svega liježem na tepisonski pod trajekta i spavam sve dok me silazeća marva ne probudi.
Šibenik – svaka čast Kreši Krešimiru pod rednim brojem 4, ali se gadno zajebo oko ovog grada. Osim ljudi koje ja znadem, tu ne postoji biće koje se normalno oblači i normalno ponaša. Sve jebeni šminkeraj, partijaneri, nedodirljive plastične djevojke i gomila turbo pedera. U stvari kad bolje razmislim, cijela je jadranska obala puna ovakvih statua. Isprazni pizdoglavci i pizdoglavke s žarištem u Novalji. Tko god da je ljetovao na Pagu, ako ima imalo savjesti neka se pokrije hrastovim balvanom po glavi, a ako nema neka i dalje bude najtopliji brat ili sestra Žaka Houdeka.
Unatoč tome, u Šibeniku postoji jedna skupina predivnih ljudi koji će mi ostati u najdivnijem sjećanju i njima posvećujem slijedeći broj ekstra izdanja časopisa Tarzan.
Post je objavljen 19.08.2004. u 05:03 sati.