Ako ste sada negdje u nekom zatvorenom, zagušljivom, zadimljenom prostoru i malo mira, tišine i sunca čini vam se svjetlosnim godinama daleko; ako se osjećate tjeskobno; ako biste samo željeli osjetiti dašak prirode unutar betonske zgrade u kojoj živite, ako volite mirisnu književnost, ovo je ulomak za vas. Knjiga iz koje je izvađen zove se „Pod suncem Toscane“, ja sam je nabavila putem Elle biblioteke. Knjiga nije umjetničko ostvarenje vrhunske klase, ali ulomci poput ovog ovdje su me na trenutak stvarno teleportirali u Toscanu. Nemate li vremena čitati, isprintajte pa kasnije uživajte. I pokušajte osjetiti sve te mirise, boje i okuse.
„ Svi ljetni plodovi žarkog mediteranskog sunca su dozreli. Najprije trešnje, u vrijeme mog dolaska, a zatim žute breskve. Duž rimske ceste koja vodi na Sant'Egidio, naberemo stručke najbožanskijeg od sveg voća, majušnih šumskih jagoda koje se njišu poput dragulja ispod svojeg reckavog lišća. Zatim dozrijevaju vinogradske breskve blijedog i mirisnog mesa. Od sladoleda načinjenog od tih bresaka dođe vam da zaplešete. Pa zatim sve sorte šljiva – male okrugle zlatne, sivo-ljubičasto-plave, pa blijedozelene veće od loptica za golf. Grožđe počne pristizati iz južnijih krajeva. Nešto rumenih jabuka, a zatim dozrijevaju prve kruške. Nemoguće je da su male zelene kruške zrele, ali jesu, a za njima dozrijevaju kuglaste pjegave žute. U kolovozu bubre smokve, ali punu zrelost dosežu tek u rujnu. Ali su – najzad – dozrele kupine, voće srca ljeta.
Puno prije povratka u Ameriku mogu uzeti cjediljku i ubrati ih dovoljno za zajutrak. Svakog jutra ptice se pomame za njima, ali ne uspijevaju pojesti baš sve. Branje kupina je iskonski užitak; preskačem one u kojima još ima natruhe crvene boje kao i one koje se gnječe na lagani dodir, i berem samo one savršeno zrele dok mi prsti ne pocrvene. Okus suncem ugrijanih kupina podsjeća me na to kako bih njima kao djevojčica napunila svoju staklenku na nekom zapuštenom groblju, sjela na neki zarasli grobni humak i nesvjesno jela slasne bobe s biljke čije je korijenje bilo isprepleteno sa starim kostima.
Pčele ruju po kruškama. Drozdovi se goste onima koje padnu na tlo. Tko zna kako se želje naših predaka očituju u nama? Voćne arome podsjećaju me na moju baku Davis. Moj ju je otac u krugu obitelji zvao Zmija. Bila je slijepa, s očima grčkih kipova, ali sam uvijek bila uvjerena da je vidjela. Njezin je šarmantni suprug izgubio svu zemlju koju je ona naslijedila od roditelja, vlasnika povelikog komada južne Georgie. Za nedjeljnih izleta uvijek bi tražila da je moja majka proveze pokraj posjeda koji je izgubila. Nije mogla vidjeti što tamo uzgajamo, ali bi osjetila miris kikirikija i pamuka u vlažnom zraku. „Sve to“, progunđala bi, „sve to.“Ja bih podigla pogled sa svoje knjige. Smeđa zemlja s obje strane automobila prostirala se ravna do obzora. Gledajući s tog mjesta, tko bi mogao povjerovati da je Zemlja okrugla? Prvi put sam se sjetila bake Davis kad smo dali preorati naše toskanske terase i kad je preorana zemlja bila spremna za sadnju. Plodna zemlja, bogata kao čokoladni kolač. Nana, pomislih, glavico kupusa, stara zmijo, pogledaj samo ovu zemlju, sve to. "
Po knjizi Frances Mayes snimljen je i istoimeni film s Diane Lane i Raoulom Bovom u glavnim ulogama.
Post je objavljen 18.08.2004. u 19:30 sati.