Sutra je maminoj diki rodjendan.
Sjetim se toga dana, prije dvanaest godina, ležala sam kao i svaka druga trudnica na održavanju trudnoće, mirno i bez bolova.
To praktički znači, popila sam ujutro kavicu sa sestrama iz jutarnje čim su došle oko sedam sati sa nekoliko cigareta. Fruštuk prije vizite uredno popapala i još jednu zapalila poslije toga. Ne znam zašto, nisam prestajala pušiti čak ni u trudnoći. Mož biti da nisam bila svjesna rizika za moju diku...
Uglavnom, doktor u viziti postavlja pitanja na koja sam za ta dva mjeseca obitavanja u bolnici, već automatski odgovarala:
1. da, ja sam
2. hvala na pitanju dobro
3. ne, ništa još, hvala Bogu
4. 24. osmog
5. pa znate doktore, kad je ono htjelo van, vi niste dali. e sad se ono inati...
No, poslije toga je uslijedilo nešto što ni u snu nisam očekivala.
- Ajmo sestro, brijanje, klistiranje, idemo mi to poroditi....
Kako molim????????????? Pa ja ni T od trudova nemam!!! Kako on to zamišlja?
To je bilo oko pola deset, do pola dva je i vodenjak bio otvoren i pravi trudovi stigli i mamin dika izašao!!!!
Moram priznati, prva pomisao kad je sretni tata provirio na vrata, vidi, nemam više stomak!!!!!!
Eh, tako je to bilo nekada.... žene su pričale o porodu a muški o vojsci..... Medjutim, stvari se mjenjaju. I to drastično!!!!!!!!!
Kolega je nekidan dobio prinovu. Moderan, nema šta, prošao sa ženom tečaj i prisustvovao porodu.... Sat vremena nas udavio sa detaljima koje mi same, koje smo prošle porod, nismo bile u stanju ni vidjeti ni pretpostaviti..... NIKADA!!!!!!!!!!
Mada, iskreno, divim mu se i vjerujem da mu se žena skroz drugačije osjećala imajući njega da ju drži za ruku i navija i stenje skupa s njom... Jedino, njega nisu klistirali, pretpostavljam..............
Post je objavljen 18.08.2004. u 14:40 sati.