malo sam zapostavila bloganje, a kaj chu imala sam puno posla i napadaje ludila. onda meni popodne pochne se buditi zagreb! pa onda imam josh vishe posla i napokon pochnem komunicirati sa pirateljima dragima pomochu komunikacijskih sredstava zvana messanger (spodoba mi je na geou dodushe). smsove vishe ne mogu pisati, ljudi dragi nabildao mi se palac! pa znam da nije neki izgovor ali eto.
puno me ljudi u proteklih 24 sata (od kad sam postala poznata zahvaljujuchi drugarici Annie pitalo da li sam ja stvarno u HK. da, jesam. ako i dalje ne vjerujete provjerite si na stat counteru zemlje iz kojih su posjecheni vashi blogovi...vidjet chete HK ako sam uspjela dochi do vasheg bloga. to i moja rijech che valjda biti dosta!
rekao mi jedan drugo po bloganju da bi bash htio u zhivotu vidjeti kinu. ne bi htjela nikome razbijati iluzije...ali. nemojte me krivo shvatiti, kina je jedna prekrasna zemlja. velika pa samim time i raznolika. na jednom od svojih sluzhbenih putovanja u kini (bila sam ja i prije tu) srela sam pun autobus srednjovjechnih americhana koji su tri tjedna putovali po kini. pola busa je odluchilo put produzhiti za josh dva tjedna. sve je to divno i krasno ja mislim sve dok se ne morash suochiti sa nekim stvarima iz njihove svakodnevnice. niko ne kazhe da je zemlja losha ali zhivot?!
nema to veze sa siromashtvom i neimashtinom. bila sam ja i u nekim zemljama koje su opche priznate kao najsiromashnije zemlje svijeta (od Indije, Bangladesha, Vietnam, nekih chudnovatih zemljica u Africi, hmmm). niti jedna od tih zemalja nije me pogodila svojom neimashtinom kao kina. ne znam tochno objasniti ni sebi zashto je to tako, u kini to siromshtvo nije vidljivo izvana. pravi komunizam, ne?! izvana se sve sjaji, bljeshchi. sve je izuzetno chisto, parkovi su prekrasni, uredjeni, trava i drveche poshishani, puno je cvijecha. velika vechina gradova, pogotovo na jugu zemlje prepuni su poslovnih zgrada i nebodera, sve izgleda vrlo moderno, izvana. iznutra, sve vechinom zjapi prazno. mislim, ima unutra ljudi, ureda, zhivota, ali sve je...prazno...isprazno...ne znam kako da vam docharam.
a stambene zgrade! osim shto izgledaju, prema nashim estetskim standardima, nakindjureno, stambeni kvartovi su svi isti. jedan kvart jedan tip zgrade. obichno nisu pre visoke, 6-7 katova (ima i neboderskih naselja, i naravno da dio ljudi zhivi u "centru" ali nije pravilo). na vechini prozora i balkona nalaze se reshetke! as if che se netko popesti na 6 kat...a i kaj che ukrasti? kada se vozish autom po gradovima, a gradovi su prepuni nekih uzasno visokih nadvozhnjaka, onda postajesh iz chiste radoznalosti pravi voajer! kada sam prvi puta takvom jednom sluchajnosti imala priliku vidjeti unutrashnjost jednog stana, stajali smo u nekoj guzhvi na jednom takvom nadvozhnjaku, u ravnini 3. kata, shvatila sam zashto kinezi rade do 22, 23 sata gotovo svaki dan!
koliko je stan bio ukupno velik ne znam, ali imala sam pogled na kuhinju i jednu sobu, dnevnu/blagovaonu. jedna je gospodja, recimo Baka, u kuhinji neshto kuhala. kuhinja se sastojala od jednog velikog shtednjaka, klimavog stola, i nekog ormaricha, ventilatora na plafonu a prozori su umjesto zavjesa bili obljepljeni novinskim papirom. ostatak je bio prazan. na podu plochice, zidovi bijeli, iz stropa visi neka zharulja. oko Bakinih nogu motalo se neko djeteshce, malo slatko okruglo. u kuhinju je tu i tamo ushla josh jedna starija godpodja, Pra baka, koja je u kuhinju iz neke prostorije koju nisam vidjela nosila vodu (u sudoper koji sam zaboravila navesti malo prije). iz kuhinje u dnevnu sobu je sudje i hranu nosila Mama pomagala joj je Kcher. u dnevnom boravku je na stolici sjedio Tata i chitao novine a njegova Sestra (Mama2, onog djeteta iz kuhinje) mu je nesto objasnjavala. iz dnevnog boravka (u kojem je bio neki trosjed, fotelja stolich, stol, stolice, televizor, opet zharulja koja visi iz stropa i dvije slike na zidu) jedna su vrata vodila u josh jednu prostoriju.
dakle ako uzmemo zhenske chlanove obitelji, pomnozhimo ih sa dva dolazimo do zakljuchka da u stanu zhivi 10-tero ljudi. i to je veliki stan po njihovim standardima! cijela se pricha odvija na jugu kine, u gradu Gunagzhou, poznatijem kao Kanton, najvjerovatnjie 3 po razvojenosti u kini.
u indiji bi se ta cijela pricha najvjerovatnije odvijala u nekoj stracharici od trstike naslonjenoj na luksuznu kuchu, pod od zemlje, dio zidova od kartona. ali ni to me nije toliko ubilo kao ovo!
ne znam zashto. kao shto sam rekla, chini mi se da im je zhivot bash prazan. bez mashte i veselja (nemojte me krivo shavtiti sada, veseli su to ljudi, puno se smiju, shale, vedri su) ali zhivot im je...komunistichki!
Post je objavljen 18.08.2004. u 04:11 sati.