Pregled posta

Priče su u modi

Dijete razmišlja.

Neki dan idem od mjesta A do mjesta B i čujem neku dreku, galamu iz bočne ulice. U koju ja, naravno, kako te već ide u životu, moram skrenuti. Skrenuh i ugledah jedno 6-7 nabrijanih mladića, rekla bih, visoke srednjoškolske dobi. Odjeveni u, pretpostavljam, one nogometno-navijačke uniformice s pripadajućim šalovima, a možda su samo heavy-metalci, vrag će ga znati.. nije ni važno! Okej, nabacim svoju najkul moguću facu, kao 'opće mi nije neugodno, nego čak štoviše,baš obožavam prolaziti kroz takvu masu testosterona s tijestom i onda, odjednom, dolazi do prevrta! Ja im sad već na jedno 10-tak metara kad čuješ grlato prvo jedan glas pa odjednom svi prihvatiše:

Dakle, ja sam se, naravno, počela smijati, nisam izdržala.. a 6-7 mladića-muškaraca iz svega se glasa deralo i znalo SVE riječi ove pjesme napamet! Totalno su me dirnuli! Reklama je, inače, za obnovu rodilišta u Petrovoj, ide petsto puta dnevno na tv-u. U nedjelju sam to isto uvalila svojoj staroj! Otpjevala sam joj svojim totalno nemelodioznim, ali iz srca!, glasom prva dva stiha tijekom ručka. Odvalili smo se svi smijati, a ja sam malčice promijenila "sve do sunca sve do neba i još više kad nešt treeeebam". Volim svoju mamu.


Situacija druga

Vraćam se iz moje kvart-videoteke, grupica dječice 5-7 godina od koje većinu poznam ispred mene, jedno dijete leži. Približavam se i skužim malog Marko, leži na betonu na leđima i nešt naređuje ostatku ekipe, dakle, nije mu ništa.. kroz graju čujem "ležeći policajac", "odmaknite se", "ti ćeš poslije".. aha, tu smo dakle! Odjednom čujem Marka kako viče od dolje "svi usporite, svi usporite, ja sam ležeći policajac" (jedino ja se približavam, nigdje nikoga od vrućine, logičkim zaključivanjem ja bih trebala usporiti). Šta ću, kako sam ipak nešto malo starija pokroviteljskim, ali autoritativnim glasom kažem standardnu "Marko, jel ti baš pametno tako ležati na tom betonu?", a on se od dolje izdere na mene "A kako da budem ležeći policajac?? Na stoječki!?". OK, nisam se u onom trenu snašla, znate one situacije kad vam tek nakon kojeg sata ili dana padne na pamet pravi odgovor, ali kog onda briga više za to.. mogla sam mu odbrusit "zake ne buš interventni policajac" ili "financijska" ili "specijalci Lučko".. ali eto, nisam se sjetila, nego sam usporeno prekoračila preko ležećeg Marka glumeći da sam u najsporijoj brzini. Sad svi mislite da je ovo neka dirljiva dječja pričica.. i bila bi da nema ovakav završetak: kako sam ga prekoračila tako čujem iza leđa jednog od klinaca "Kaj je, Marko, govno umrlo u tebi od straha, a?!".
E ljudi, zateklo me, evo.. nemam komentara! Al' još uvijek razmišljam. Ne kužim zašto.. što je dijete-pisac htjelo reći?

Situacija treća

Jučerašnji razgovor prek icq-a, između mene i mog blog-prijatelja (molimo da kad budete ocjenjivali kvalitetu dijaloga vodite računa o tome da ni on ni ja nismo imali ništa pametnije za raditi):

Annie: jesi ti sad kod kuće? živiš sa starcima ili solo?
Nepoznatko: jesam, kaj mi trackiraš IP adresu? još uvijek sa starcima, nažalost
Annie: jel imaš svoju sobu ili si u dnevnoj?
Nepoznatko: svoju, zakaj?
Annie: pitam.. da te lakše zamislim.. ()
Nepoznatko: hahahaha moraš imat dobru maštu
Annie: sa starcima znači.. de da te pitam nešt.. pa di ti ševiš, božemprosti, svoju curu? u autu?
Nepoznatko: pa u sobi
Annie: e he he he zezam te šta uopće odgovaraš na tak glupa pitanja ()
Nepoznatko: ma, odjebi :D
Annie: he he kak se uooozbiljio "pa u sobi", ozbiljno će on
Annie: e.. a jel se zaključate?
Nepoznatko: hahahahaha, ne otvorimo vrata, tak da i starci nekaj vide

Pokidao me od smijeha! Eto, 1:0 za njega.. nego, koji se bloger krije iza lika Nepoznatko u ovoj situaciji? Što mislite?

Post je objavljen 17.08.2004. u 18:30 sati.