Lagano se došećem do njega, nema gore neg ostat bez pljugi nakon ručka. Malička koja radi je preslatka, često si nas dvoje razmijenimo par kurtoaznih rečenica, namignemo nakon kupnje, uz smiješak i "vidmo se".
- Bok.
- Bok, daj mi škatulu pušilica.
- Ronhill?
- Light, bi prosil.
Gleda u mene i ispričava se pogledom.
- 14 kuna, opet su poskupile.
- A, u kurac, moral bum prestat dimit, ovo bu malo preveč. Bu se i uštedila neka lova.
- Ja isto razmišljam da bi prestala.
Brojim kovane kune i stavljam joj u ruku.
- Ti radiš negdje tu blizu ili stanuješ?
- Radim tu iza ugla, stanujem na Remizi.
- Jel ti gadno radno vrijeme?
- Ne prestrašno. 9 - 5. Malo ti propadne dan, al jebi ga.
Ona prebroji siću, ja uzmem pljuge. Taman da bum krenul, ona mi pruži ruku.
- Tamara.
- DayWalker, ajde bar da ti znam ime, da te ne zovem "ej", "čuj" i slično.
- Imaš pravo.
Napravila je pauzu na trenutak.
- Mogli bi na kavu jedan dan. Mislim, ak hoćeš.
Malo me hitilo iz ravnoteže. Ona obori pogled, a onda joj zazvoni mobitel.
- Halo? Bok, ljubavi.
Pogleda u mene, obori pogled, onda me pogleda u oči i slegne ramenima.
Namignem joj uz smiješak.
- Vidimo se.
Post je objavljen 17.08.2004. u 14:53 sati.