Postoje riječi toliko zle - kao da je u njima sabrana sva zloća svijeta. One godinama bole i rana koju stvore duboka je i neiscjeljiva za mnoge teške dane. Ili za čitav život. I za onoga tko ih je izrekao isto kao i za onoga tko je njima pogođen. Takva riječi su sposobna u trenu srušti godinama građenu zgradu braka, obitelji, prijateljstva ili ljubavi. Pomno brušene pakošću i premazane otrovom unutarnje zloće zle riječi postaju moćno oružje koje ranjava samu dušu.
Možda kod mene u Dalmaciji riječi zvuče goropadnije i otrovnije nego što jesu. Nerijetko se iza grezih izričaja krije loš način da ljudi ludo skriju svoju nježnost i dobrotu. Pa se riječi i ne uzimaju uvijek ozbiljno k srcu. Ali koji put su i takve, unatoč svoj dobroj volji da ih ublažimo doista „preslane“.
Donosim jednu takvu, lošu i nemilosrdno ružnu koju sam čuo u nekom radijskom programu prije nekoliko godina u prigodi dana žena. Zgrozila me. Možda je trebala biti duhovita, ali očito nije uspjela. Možda može biti ilustrativan primjer dalmatinskog mentaliteta ili hrapave duhovitosti na kojoj je patina opore slanosti, ali nikako i ni u kojoj podvarijanti je ne mogu opravdati.
Dakle, u spomenutoj radio emisiji (ali pazite na Dan žena!) (slušaoci!!!) su trebali pogoditi nastavak započete rečenice. Početak joj je glasio: Šuti ženo dok...
Naravno kroz duge desetine minuta stizali su razni prijedlozi i ideje nastavka ove rečenice.
Kruna lošega je bio slijedeći koji je i „pokupio“ nagradu. glasio je : „Šuti ženo dok – SA MNOM RAZGOVARAŠ!“
Da bih ovoga utorka na suprotnu stranu životne vage stavio nešto dobroga što će barem malo ublažiti bolnost izrečenog donosim slijedeću pričicu. Neka nam je lijep dan. Budimo sunce jedni drugima!