Osim one lijepe i bogate šutnje koja se događa u savršenoj blizini ljudi, postoji i zla, otrovna šutnja, šutnja koju doživljavamo kao prokletstvo i kaznu.
Koji put šutnja i zlokobna odsutnost riječi više razdvaja ljude od bilo kakve svađe. Šutnjom zatvaramo stazu između nas i drugih. Šutnja, ona teška, koja se ćuti u zraku, ona koja nam pritiska samu dušu, zapravo podiže zid između mene i druge osobe.
Uz razne zidove koji obilježavaju i ranjavaju naše vrijeme (kineski, berlinski, izraelski, zid plača) možda najosobnije i svakodnevno najbolnije doživljavamo ZID ŠUTNJE koji smo sami podigli ili nam ga je netko sagradio.
Takva šutnja slika je pakla. Čovjek bi najradije pobjegao, odselio, učinio bilo što pametno ili ludasto samo da se taj zid sruši, ili da se na njemu stvori barem jedna rupa koja bi narušila hladnu čvrstoću zida šutnje i kroz koju bismo mogli onome tko se nalazi s druge strane dati barem početnički smješak ili mig dobre volje.
Tada molimo za neko čudo, neku toplinu koja će otopiti led i popraviti ono što smo sami pokvarili. Smišljamo načine. Glumimo klauna, dvorsku ludu, zabavljača, čarobnjaka... Sebi postajemo smiješni i čudni u velikoj želji da se s druge strane čuje riječ ili bilo koji znak života. Ili se pravimo mrzlo hladni htijući ledom otopiti led. Ili besmisleno gradimo novi svoj zid od inata i prkosa želeći novim zidom srušiti postojeći.
Čim takav zid šutnje započne puštati svoje korjene u našoj sredini kao korov zla, pobijedimo ga toplom riječju, zagrljajem, suzom. Nemojmo dopustiti zidu da raste i razdvaja. A materijal koji će preostati od započete gradnje ili blagotvorne ruševine upotrijebimo za neki novi most.