Marketing
dnevnik jedne ljubavi (četvrti dio)
Započeo je jedan od najljepših perioda u mome životu. Krila su mi narasla, sve je izgledalo drugačije. Naša veza nije prošla nezamijećena ni od strane roditelja. I njeni i moji su to prihvatili meko ali s velikom dozom opreza. Njihova logika je valjda bila… bolje da su nam doma na oku nego da se smucaju okolo. Ja bi s njom i njenima iša na more, ona sa mnom i mojima na gradilište, navečer bi bili sami u šetnji po splitskim plažama ili s ekipom. Evo kao sad se sjećam kako bi pobjegli u vinograd pred kućom, kao ono da vidimo ima li grožđa, a u biti bi se išli grliti i ljubiti, ili kad bi bili na plaži otplivali bi iza neke sike i kao kradljivci skrivali od nepoželjnih pogleda. Bio je to period kao u onoj pismi… tulipan, jorgovan, to su cvita dva, voljelo se dvoje mladih ko dva goluba. Ne mogu opisati kako sam je satima mogao držati je u krilu, mrsiti joj kosu i topiti se u njenim očima. Njen miris postao mi je jedina mirodija, njen glas i smijeh jedina melodija, njene usne jedina hrana, njeno krilo jedina postelja. Bio sam pijan, pijan od zaljubljenosti.
Naše prvo ljeto se bližilo kraju i trebalo se polako pripremati za školu, ona u prvi a ja u četvrti srednje. Budući da smo oboje bili odlikaši i dobri učenici naša veza nije puno utjecala na školu. Ona je još pored škole trenirala i košarku tako da sam pored toga što sam je svaku večer čekao pred školom i pratio do kuće, odlazio i na svaki njen trening. Na putu do kuće nije bilo te škurice koju nismo koristili da se zagrlimo i poljubimo.
Moja klapa se malo ka ljutila na mene jer više nisam provodio toliko vremena s njom ali pojavio se tu i jedan veći problem, moja majka. Ta se žena dobro namučila sa mnom još od rane mladosti budući da sam bio poprilično boležljiv. Još kao beba bio sam u smrtnoj opasnosti iz koje me izvukla samo njena ljubav pa sve do moje 16-te godine kad mi je perforiralo slijepo crijevo i kad sam jedva ostao živ. Moja majka, prava dalmatinska mater koja svoga sina drži na oltaru ljubavi, za mene je željela samo najbolje. Po njenome sudu, moja cura nije bila ono što je ona mislila da meni pripada. Bilo mi je užasno kad mi je jedan dan otvorila dušu i rekla sve što misli. Otvorila mi se zemlja pred nogama. Oca sam poštivao i volio s distance, ali moja majka je bila luka u kojoj sam tražio spas i utjehu u svim teškim trenucima. Povjeravao sam joj sve svoje najdublje tajne, želje i strahove, ona je bila moja jedina obrana. Našao sam se pred nerješivim problemom, srce se cipalo na pola. Jedna polovina se povlačila u 18 godina staru sigurnost, druga polovina je očajnički žudjela za slobodom, za mirisom, dodirom, osmjehom moje drage. Bol u prsima je bila neizdrživa, na rubu suza, pogledao sam svoju majku i rekao… "Ma… ona je moj izbor, volim je." Tog sam trena spalio jedan emotivni most preko kojeg sam bezbroj puta prošao a novi je tek bio u izgradnji.
Evo i sad dok ovo pišem nakon 22 godine osjećam onaj isti piz u prsima. Moja cura, danas žena, nije tada ni slutila koliko će mi puta u životu trebati pristupiti više ka mater a manje ka žena. Čudni smo mi mamini sinovi i teško nas je koji put razumjeti ali krivi smo samo 50%, ostala krivica je na našim majkama. Ja sam eto smogao bar toliko snage da to priznam. Pišući ovaj dnevnik, gledajući slike koje mi je cura prve dala da ih imama uza se, stvarno ponovno proživljavam sve te trenutke. Zuji mi u ušima od zaljubljenosti. E, da, evo me, malo sam se na trenutak izgubio.
S njom sam se skoro u svemu slagao, bilo je za ne povjerovati koliko imamo slične poglede na život. He, pogledi djece. Prvi znakovi narušavanja te idile dogodili su se mojim povratkom u krug ekipe. Naime, točno na po puta između njene i moje kuće stanovao je moj tadašnji najbolji prijatelj. Ovisnik o muzici kao i ja. Tako bi se s njom dogovorio da ću doći u 6 sati popodne i uredno krenem 15 minuta ranije. Prođem frendu ispred kuće i ono… ma idem svratiti samo na pet minuta. E da, a on kupio novi LP… pa poslušaj ovu stvar, pa poslušaj onu stvar, ponese me muzika i fijuuu dođe 7 uri. Za gospu blaženu pogledam na sat i trka. Pozvonim joj na vrata nabacim onaj blesavi nevini osmijeh a ona me dočeka s tišinom i musavom facom. Prvih par puta sam uspio na nekakve šarmerske fore izvući se iz gabule, ali kako je vrijeme odmicalo bilo je sve teže i teže. Nismo tada znali popuštati i biti fleksibilni tako da je ta teme došla do usijanja. Jedne sam večeri ultimativno rekao. "Sve sam ti spreman u životu dati i učiniti ali ne diraj se u moje prijatelje i moju muziku." To je bila naša prva svađa iz koje sam ja izašao kao prividni pobjednik dok me puno, puno vremena nakon toga život nije uvjerio da je ona bila u pravu. No ta svađa nije ni milimetar narušila zanesenost.
Kako smo izgledali tako zaneseni, e… o tome u nastavku.
Tvoje su oči
grob mojoj samoći
ps.
Pita me mlađa... Tata koja je ovo žena na slikama???
Ja joj govorim... To ti je mama...
Blokala je... nije mogla virovat... nevirujem ni ja :))
Post je objavljen 15.08.2004. u 19:55 sati.