Riječi su redovito sredstvo kojima ono najdublje i najbolje prenosimo kao dar drugima. U riječima na dlanu pružamo svoju dušu drugoj osobi. I za uzvrat primamo riječi drugoga kao izričaj tuđe duše i dar tuđe osobnosti.
Mnoštvo lijepoga i dobroga primamo i darujemo kroz riječi.
Tako se događa ono što zovemo govor i slušanje. U govoru i slušanju događaju se osobe i razvijaju se osobnosti.
Umijeće življenja, ljubavi i prijateljstva, međutim, zahtjeva da nerijetko "čujemo" i ono što nam drugi nije kazao ili što nam je ponuđeno "između redaka". Tu se nerijetko kriju pravi sadržaji i najljepše poruke, izričaji za koje se nema hrabrosti pretvoriti ih u riječi i ono što šture riječi samo mogu osiromašiti.
Ono rečeno "između redaka" koji put može biti krik, vapaj, poziv za pomoć, ponekad isprika ili jednostavna zahvala, ali uvijek znak ljubavi i potrebe za drugim.
Čuti i osluhnuti tuđu šutnju i u njenim dubinama pronaći skrivene sadržaje i začahurene poruke zapravo je znak ljubavi.