U velikim gradovima teška je situacija ako ste osoba koja voli pričati sama sa sobom. Jer uvijek se negdje motaju neki likovi kojima je čudno vidjeti da pričate, a nemate sugovornika.
Znači li to da je osoba koja priča sama sa sobom luda?
Pa klinci stalno pričaju sami sa sobom, i to nam je simpatično, oni si lijepo objašnjavaju što žele reći, ili jednostavno pripremaju ulogu koju trebaju odglumiti pred roditeljima.
Eto, i ja radim isto. Srećom, pa sam djetinjstvo provela u malom mjestu, tako da sam mogla sve do kasnih teen dana pričati sama sa sobom u miru.
Sada to rijetko činim jer se sramim. Pa kada i dođem u situaciju da sam sama i da nema nikoga ko bi me mogao čuti, treba mi neko vrijeme da se prilagodim sama sebi. Prvo mi vlastiti glas čudno zvuči, onda dok se naviknem da aktikuliram samo malo djelić misli - jer misli uvijek lete znatno brže no što ih možeš izgovoriti.
Zašto to ne rade i drugi ljudi? Ili rade?
Ili smo mi svi previše postali površni i sami sebe više ne doživljavamo kao mogućeg sugovornika.
Uvijek i sve stvari mogu se promatrati iz najmanje dva ugla. Danas tijekom trčanja razmišljala sam da je to kao yin i yang - zapravo samo pitanje gledišta - uvijek je na kraju bijelo. A uvijek se moraš za to bijelo potruditi na najrazličitije načine.
Je se sada ovime trudim pismeno izraziti samu sebe. Time ono što jesam postaje jednostavno, gotovo banalno - i uz pretpostavku da sam poštena - jasno i razumljivo.
Nadam se postići .... da sama sebi budem jasnija, ali i da počnem cijeniti samu sebe kakva stvarno i zaista jesam.
Bez glumatanja i dramatiziranja. Bez dijaloga.
Post je objavljen 12.08.2004. u 22:08 sati.