Iako je Lidrano 2004 davno prošao, osjećam se dužnim da napišem osvrt, s obzirom da sam prvi put bio njegov sudionik.
Na put smo krenuli jednog kišnog jutra sa jednim starim minibusom čiji vozač nas je zamalo odvezao su Senj umjesto u Umag, gdje se održavala manifestacija. Blago rečeno organizacija manifestacije je bila katastrofalna. Bili smo smješteni u hotel s jednom (1) zvijezdicom. Nedovoljan kako bi rekli profesori, nedovoljan za odlikaše. Zatim smo nas četiri (4) učenika bili smješteni u dvokrevetnu sobu (2). U toj dvokrevetnoj sobi bio je jedan dječji i jedan bračni krevet. A soba, takvo što još nisam doživio. Kao hotel za pse. Cijeli taj hotel bio je predviđen za rušenje, ali kako je to za balavce čija noćenja plaća država, haj'mo ih tamo smjestiti, mislio je neki ambiciozni menadžer. Pod sobe bio je prekriven mrljama nepoznatog porijekla (ne bi ni želio znati što je to), sa stropa se ljuštila boja i u velikim krpama padala na iznenađene spavače. Zidovi su bili napola oguljeni od tog procesa propadanja. U ormarima koji su zaudarali po truleži našli smo jednu željeznu vodovodnu cijev. Kupaonica je bila još gora. Bila je puna plijesni koja je prekrivala zidove oko tuš kabine. Iz tih plijesni su rasle neke nitice koje su, kunem se, kada niste gledali okretale prema vama. Zahodska školjka je bila postavljena previše blizu zidu i nije ju se moglo koristiti na uobičajen način. Cijela soba je smrdjela po vlazi a, sami kreveti su bili u tolikoj količini natopljeni njome da su bili mokri.
Smještaj dostojan svoje jedne trule zvijezdice. (Hoteli Aurora ako se ne varam)
Uskoro nakon što smo se smjestili krenuli smo na ručak. Gdje sam bio svjedok koliko krvoločni mogu biti penzioneri kada su gladni. No, to sam preživio i punog želuca krenuli smo u Umag na službeno otvorenje Lidrana 2004. Tamo sam požalio što sam se najeo. Manifestaciju otvorenja vodila je mlada djevojka. Problem je bio u tome što je cijela manifestacija bila na talijanskom i hrvatskome tj. dvojezična. No, moj prigovor se ne odnosi na autonomnost talijanske manjine, niti na to da im je regija dvojezična. Ono što me najviše smetalo je to da su domaćini manifestacije bolje govorili talijanski nego hrvatski. Poznavanje talijanskog jezika mi nije znano, ali ipak sam primjetio da talijanski svi govore tečno, dok se sa hrvatskim svi muče, zastajkuju, mucaju i izgovaraju pogrešne naglaske. I sve to na državnoj smotri uradaka HRVATSKOG JEZIKA. No to nije bilo sve, nakon mucajućeg govora gradonačelnice, počeli su se prikazivati predstave i uradci umaških najnadarenijih učenika. Tako smo bili počašćeni slušanjem petorice učenika nižih razreda i njihovim umješnim baratanjem harmonikom. Izdvojio bih jednog od njih kojem se asisten-dirigent-mentor nije sjetio okretati note pa je mali jadničak morao si ih sam okretati. A to je zvučalo ovako: loša svirka-stop-okretanje stranice-stop-loša svirka-stop-okretanje stranice-stop-loša svirka itd. Ja sam toliko bio ganut time da sam se plakao, od smijeha ili užasa ne bih znao reći. Zatim su svi mališani nastupili zajedno pod dirigentskom palicom njihovog mentora-dirigenta-asistenta, to i ne bi bilo tako loše da svirka nije zvučala psihodelično-depresivna i poticala me na misli o vješanju. Drugi komični događaj bio je dirigent koji je, s obzirom da nisu očistili prostor iz pozornice, pokupio upravo goleme količine paučine na svoj odijelo. Slijedeća je nastupila neka plesna skupina koja mi je opet potejrala suze na oči od smijeha.
Njihovu izvedbu nazvao bih „moderna adaptacija praseče kaljuže“. Nakon svega to cirkusa govor je trebao održati pomoćnik ministra, ali i njegov govor je bio mucajući, jer jadan čovjek je bio toliko šokiran, da je samo brisao znoj sa čela. (u dvorani je bilo ugodnih 18 stupnjeva).
Sve to ionako ne čudi s obzirom da kako je jedan profesor koji je sudjelovao u radu ocjenjivačkog suda istaknuo, citiram: „zamalo ovog Lidrana nije bilo, jer Ministarstvo znanosti, športa i obrazovanja namjerava ukinuti susrete i smotru Lidranu.“ S ovime je sve rečeno.
No ovo vjerojatno i nije iznenađujuća činjenica s obzirom kakve radove šalju „najbolji spisatelji mlade Hrvaske.“ Djela naših autora u kategoriji „literarni radovi“ su krajnje depresivni i besmisleni. Evo najčešćih tema poslanih radova: bullying, monotonija školskog života i sustava, bijedne pjesmice i pričice na hrvatskim narječjima, te ljigavi radovi oportunista koji pišu za suce (tj. pišu osjećajne sastavke koji diraju u srce maloumne sutkinje), druga polovica radova ponosi se svojom kvalitetom besramnog kopiranja drugih tekstova sa županijskog natjecanja i kvalitetom tekstova napisanih od strane roditelja, mentora i rodbine koja je u ocjenjivačkom sudu. Naravno, postoje neki izuzeci, ali njih je jako malo. U njih bi ubrojio časopis Spektar koji me je oduševio svojom profesionalnošću. (ukoliko netko od Spektarovaca ovo čita prihvatite jedan prijedlog; smanjite prostor teme broja, zauzima polovicu časopisa)
Htio bih i napisti nešto o „pobjedničkoj noći“. Što je pobjednička noć? Pobjednička noć je druga i poslijednja noć na natjecanju kada svi slave. Sva štreberska krema hrvatske tada odlazi u obližnje preskupe trgovine sa izuzetno bezobraznim trgovcima koji se ponašaju kao da ti čine uslugu time što te poslužuju i kupuju najjeftinija alkoholna pića sa najvećim postotkom alkohola. Hoću reći da kupuju rum, votku i najgori otrov što razara želudac, jetru i mozak te se time napiju. Evo zgode iz trgovine; ja i moj prijatelj kupujemo jednu pivo tek toliko da isperemo okus soka iz grla. Kad nam prilaze dvije iznimno neprivlačne cure i kažu da se od toga nećemo napiti. To kažu dok pod rukom grle votku vigor. No mi im odbrusimo da se nećemo opijati ovdje s skupom razarajučom žesticom u najgorem hotelu u krugu od 50 kilometara. Mi to radimo u klijeti sa roštiljom i kvalitetnim domaćim vinom. I tako vrateći se u hotel u 12 sati, jer u okolici nema ni jednog noćnog kluba, već samo neka kockarnica, dočekuje nas prizor vrijedan divljenja. Stotinjak „najbolje i najuglednije hrvatske mladeži“ u teško alkoholiziranom stanju pjeva po balkonima i sobama hotela s jednom zvijezdicom. Kako prolazimo hodnikom izbjegavamo male lokvice rigotine, urina i prolivene žestice. Do nas dopiru zvukovi pijanog zavijanja često zvanog od njegovih autora pjevom, pa zvukovi vriske a, tu i tamo urlici nekih parova koji su se odlučili na ševu na brzinu (jer tko će od njih izdržat duže od 5 minuta?). Cijelu manifestaciju Lidrano složit ću u jednu kratku kiticu:
Urliče, loče i ševi se uzorna mladež naša,
Hvale ih svi: Zar nisu krasna?
Na Lidranu, ruglu što propada,
Sastajalištu svih mladih budala.
U povratku u moje malo selo, salijetale su me misli o budućnosti. Jer moja zabrinutost nije neosnovana.
Post je objavljen 12.08.2004. u 19:03 sati.