Kako neki ljudi odlaze iz naših života. Ostavljaju praznine, rupice u tkanju nas samih i mi nikad poslije nismo isti. Nagli odlasci i tiha nestajanja. Slični smrti i tako drugačiji jer ostaju u sjećanju obećanja o skorim susretima i pozivima i viđenjima i pismima i sve onom što još u trenutku dok zvone u zraku odbijajući se od skvrčene nutrine znamo, jednostavno znamo da nikad neće biti.
Ostajemo ili odlazimo. Sami.
Post je objavljen 11.08.2004. u 16:01 sati.