Ima dana kada mi je zaista teško i pomisliti izvući se iz kreveta, otvoriti oči i prihvatiti da je novi dan. Voljela bi neko vrijeme ostati u snovima kojih se ne sjećam, ali osjećam da su ugodni i bolji od dana koji traži moje sudjelovanje.
Moj lipi anđele Negdje još čuvam nešto za tebe Kad dođu jutra puna nevoje I kad nam ništa ne ide Pogledaj u mene Ako nas tužne jutrom probude I srce stisne se od nevoje Ja čuvam nešto za tebe Pogledaj u mene
To može dati samo onaj koji te Kad pode po zlu Voli više od sebe
Moj lipi anđele Pogledaj u mene Ako nas tužne jutrom probude Ja čuvam osmijeh za tebe Moj lipi anđele Pogledaj u mene Ako nas tužne jutrom probude Ja čuvam osmijeh za tebe
Ako nas tužne jutrom probude I srce stisne se od nevoje
Ja čuvam nešto za tebe Pogledaj u mene To može dati samo onaj koji te Kad pode po zlu Voli više od sebe
Moj lipi anđele Pogledaj u mene Ako nas tužne jutrom probude Ja čuvam osmijeh za tebe Moj lipi anđele Pogledaj u mene Ako nas tužne jutrom probude Ja čuvam osmijeh za tebe
I pitam se ponekad što je to što me ipak natjera da se odvojim od svoje podsvijesti koja me ugodno mazi lijepim snovima te se suočim sa surovom realnošću, stišćući zube do bola. Ima boljih i lošijih dana.
Nitko nije savršen, i ma koliko se trudili da to drugi ne vide, ma koliko dobro namještali maske, nadate se da će netko primijetiti da ste posrnuli. Najgori je osjećaj onaj kad shvatite da nema nikog da to primijeti. Ili je taj netko toliko zabavljen sobom da uopće ne doživljava vašu bol, tugu i patnju. Ponašajući se kao da je to vaše stanje opaka zarazna bolest, najjednostavnije je ignorirati ju, ne vidjeti tugu u očima koje traže razumijevanje i pomoć, ne osjetiti grčenje duše, ne osvrtati se na drhtaje tijela ne od strasti nego od boli koju osjeća. A nekih dana bol je toliko jaka da imate osjećaj kako će vam tijelo rastrgati najmoćnija sila svemira. Ta će se osoba radije zabaviti vlastitim "brigama" za koje ste uvijek bili tu, oslonac i pomoć, temelj razumijevanja i podrške, izgovarajući šablone kao što su "bit će sve dobro, ne brini" ili "ima u tebi snage, sve ćeš ti to prebroditi". Ponekad mi te riječi zvuče toliko prazno jer predstavljaju samo slova koja su bezosjećajno prešla preko nečijih usana. Još vas uz to blesavo potapša po ramenu kao da ste Floki, a ne osoba čija se duša rasula u milijune komadića. I onda se povučete još dublje u sebe, hvatajući se zubima za zrak pokušavate sastaviti raspadnute dijelove, no tragovi lijepljenja uvijek ostaju. Teško izbrisivi tragovi ljepila nagrizaju vaše povjerenje, zatvaraju vas od ostatka svijeta i tjeraju u svijet snova kojeg možete kontrolirati bolje nego sebe. Ili bar mislite da možete.
Na kraju uvijek ostajemo sami. Suočeni sami sa sobom i kuferom osjećaja s kojim tako često ne znamo što bi pa bi ga najradije poklonili prvoj osobi koja naiđe. Ali ne ide to tako. Igra ima drugačija pravila koja rijetki razumiju. Igra je to u kojoj uvijek mala svjetlosna pahuljica pronađe put iz tog kufera, postavi se negdje u visini grudnog koša, tamo gdje najviše boli i osvijetli put. Otvori vam neko novo područje za koje niste ni znali da postoji, pokaže kolika se snaga u vama još nalazi te da je bol najbolji put za otkrivanje vlastitih nadnaravnih sposobnosti. Iskra je to života zbog koje ujutro otvorim oči, nadajući se da će današnji dan biti u kategoriji boljih.