Jeste li ikada razmišljali kako utječete na druge ljude? Jeste li možda razmišljali kako bi svijet izgledao da vas nema? Kažu da je utjecajna osoba svatko tko dolazi u dodir s drugim ljudima. Svaki dan imamo priliku utjecati na druge bilo pozitvno ili negativno. Možda smo danas rekli nešto što je povrijedilo dobrog prijatelja, možda smo napravili nešto što je usrećilo nekog stranca, a možda je neko naše ponašanje napravilo trajnu promjenu u životu drugog čovjeka a mi to nikada nećemo saznati.
Razmislite malo kako se ponašate prema svojoj djeci - ona trebaju vaše ohrabrenje i pohvalu, razmislite kako se ponašate prema svojim roditeljima - oni trebaju vašu ljubav i osjećaj da brinete, razmislite kako se ponašate prema vašim prijateljima - oni trebaju vaše razumijevanje i prijateljsku ruku.
Prilika za pozitivni utjecaj na druge ljude ima beskonačno mnogo - neka dobra riječ, pohvala, gesta, znak pažnje, možda samo provedeno vrijeme ili to da ih slušate. Ako ste učitelj ili učiteljica možda pronađete inspiraciju u slijedećoj priči. Meni je to jedna od najdražih priča. Istinita je, a ispričala ju je Helen P. Mrosla koja je podučavala matematiku u jednoj američkoj srednjoj školi...
Učiteljica
"Jednog petka nastava je neprestano zastajkivala. Cijeli smo dan naporno radili na novom gradivu a ja sam osjetila da su studenti loše volje, siti svega i razdražljivi. Zamolila sam učenike da na dva lista papira napišu imena svojih školskih prijatelja i između njih ostave nešto mjesta. Zatim sam im rekla da se prisjete što bi lijepog mogli reći svojim prijateljima i da to zapišu.
Do kraja sata su obavili zadatak. Prilikom odlaska iz razreda predali su mi papire. Te sam subote napisala ime svakog učenika na poseban list i napisala što je o njemu rekao svaki pojedinac.
U ponedjeljak sam svakom učeniku dala njegov list. Nije prošlo puno vremena i cijeli se je razred smješkao. Čula sam šapat: "Doista?" "Nikad ne bih pomislila da nekome toliko značim!" "Nisam imao pojma da me toliko vole." Nitko u razredu nije nikad više spomenuo te papire. Nikada nisam saznala jesu li o njima govorili međusobno ili sa svojim roditeljima, ali mi nije bilo važno. Vježba je postigla svoj cilj. Učenici su ponovo bili zadovoljni sami sa sobom i drugima. Ta grupa je napredovala.
Nakon mnogih godina vraćala sam se sa godišnjeg odmora. Roditelji su me sačekali u zračnoj luci. Na putu kući majka me pitala obična pitanja o putovanju, o vremenu, o utiscima. Razgovor je zastajkivao.
Majka je sa strane pogledala oca i samo rekla: "Tata?" Moj je otac pročistio grlo kao uvijek prije nego što će reći nešto važno. "Sinoć su nazvali Eklundovi, " počeo je. "Zaista?" rekla sam. "Godinama nisam čula za njih. Tko zna što je s Markom?". Tata je tiho odgovorio: "Mark je ubijen u Vijetnamu. Sutra je sprovod i njegovi su roditelji željeli da i ti budeš tamo." Još i danas znam na kojoj dionici ceste mi je tata rekao za Marka.
Crkva je bila prepuna Markovih prijatelja. Svečenik je izmolio uobičajene molitve: Trubač je odsvirao svoju pjesmu. Oni koji su voljeli Marka još su posljednji put prošli uz kovčeg i prekrižili se blagoslovljenom vodom. Ja sam posljednja blagoslovila kovčeg.
Nakon sprovoda većina Markovih razrednih prijatelja uputila se na Chuckovo seosko imanje na ručak. Markovi su roditelji bili tamo. Očito su me čekali.
"Želimo vam nešto pokazati," rekao je njegov otac i izvukao novčanik iz džepa. "Ovo su našli kod Marka kad je ubijen. Mislili smo da biste to prepoznali."
Otvorio je novčanik i pažljivo izvukao dva oguljena komada papira na kojima se vidjelo da ih se često slagalo i ponovo otvaralo. Nisam ih morala pogledati izbliza. Znala sam da je to papir na koji sam napisala sve ono što su Markovi školski prijatelji lijepoga napisali o njemu."
"Puno vam hvala za ovo," rekla je Markova majka. " Kao što vidite, Mark je to čuvao poput blaga. Markovi prijatelji su se počeli okupljati oko nas. Charlie se je pomalo plašljivo osmjehnuo i rekao: "Ja još uvijek čuvam taj papir. Držim ga u gornjoj ladici mog pisačeg stola." Chuckova je supruga rekla: "Charlie me je zamolio da ga stavim u naš vjenčani album." "I ja imam svoj," rekla je Marilyn. "Držim ga u dnevniku." Zatim je Vicki, još jedna djevojka iz razreda, izvukla svoj novčanik i svima pokazala svoj oguljeni i poderani papir. "Ja to uvijek nosim sa sobom," rekla je Vicki bez oklijevanja. "Mislim da su svi sačuvali svoje papire."
Tada sam sjela i rasplakala se. Plakala sam zbog Marka i svih njegovih prijatelja koji ga nikad više neće vidjeti.
Naše je društvo tako brojno da zaboravljamo da će život jednog dana završiti. I ne znamo koji će to dan biti. Zato vas molim, recite ljudima koje volite i o kojima se brinete da su vam dragi i važni. Recite im dok još nije kasno."
***Ova je priča posvećena svima koji čitaju blog o uspjehu i svojim komentarima, pohvalama i riječima ohrabrenja pozitivno utječu na mene. Hvala Vam!