U filmu Brzi i žestoki (koji je inače smeće) kada padne noć izlaze najlijepši i najfriziraniji automobili. Skupe se i utrkuju. No u mojem malom seocu potpuno je druga priča. Kada padne subotnja noć i ja na terasi caffe bara svake pijuckam vino svijedok sam neugodnog prizora. Prvo što se čuje je gromoglasna grmljavina, često rezultat probušenog „auspuha“ a, tada pojave se svijetla i kako grmljavina postaje sve glasnija, kraj terase projuri Yugo star petnaest godina brzinom od 60-ak kilometara na sat. Dok prolazi čuje se glasno zavijanje narodnih princeza poput Banfičke ili Cece a, zatim kao dah iz tih usta, zapuhne me smrad ispušnih plinova izgorjelog benzina i ulja. Taj događaj u meni svaki put izazove gnušanje bez premca. Kako ti klinje koji su tek položili vozački ispit, uzimaju olupinu koja je nekad bila automobil i s njom divljaju i prave se važni. Logika koja kaže da imati 15 godina star Yugo ili Golf 1 te u najboljem slučaju Golf 2 jer „cool“ i „super“ meni nikako ne ide u glavu. Je li njima smrad toliko privlačan ili što? I tako oni paradiraju jadnom glavnom ulicom našeg malog sela, svaki put se natjecajući tko će biti glasniji i zabavniji. Dok se često među njima gurkaju i pište „frajeri“ na skuterčićima sa skinutim blokadama. Te se tako dva klinca napuhuju pred kafićima kako oni imaju skuter. Misle li oni da će time privući djevojke ili jednostavno bildaju svoj ego?
Očito je glavni problem svih tih ljudi njihova očajnička potreba da budu cijenjeni i da ih se gleda sa zavišću i poštovanjem. Zašto? Pa, zato jer ti klinci s jedva završenom srednjom školom po cijele dane sipaju napoj svinjama, a kasnije izbacuju govna. Tako na kraju dana se odlaze otuširati i sprati smrad govana sa sebe (najčešće ne uspijevajući) i obući u „odjeću za izlaske“ s naljepnicama Adidas i Nike. Zatim na sebe nabacuju litre jeftinih prafema te žicajući od bake i djeda novce polako odlaze do svojeg divnog Yugića ili Golfa/skutera te jure u noć. Dolaskom u „civiliziranije“ krajeve poput mog malog sela, boje se diskriminacije pa svoj dolazak najavljuju stiskanjem gasa pod „kuplungom“ dajući svima informaciju tko i što doista jesu. Od njih se ne razlikuju „civilizirani“ stanovnici mog malog sela koji cijeli dan ljenčare i skupljaju prašinu u kući dok roditelji rade te izlaskom u svojoj olupini daju šlag na kraj učmalog dana.
I tako nakon što nekoliko puta projure ulicom mog malog sela oni staju te se nepravilno parkiraju. Izlaze is svoje „makine“ i upućuju se u najprljaviju i najglasniju rupetinu (pivnica ili kafić) iz koje trešte narodnjaci i pijano zavijanje njihovih obožavatelja. U toj rupi loču pivo i ostale alkoholne napitke te kada sakupe kojih 1.5 %o promila u krvi i razbiju nekoliko čaša, izlaze. Kreću se do svoje olupine te izlaze na ulicu pozdravljajući nas bukom i smradom. Te kreću prema drugome „civilizaranome malom selu“ gdje će ponoviti postupak.
Zaključak:
Mladi danas očajnički pokušavaju se istaknuti u lijepom svijetlu i sakriti tužnu stvarnost. Za to koriste mačo-ponašanje, vožnju najboljim automobilima koje si mogu priuštiti i litrima pive. Držeći se svoje tradicije grade obrazac ponašanja koji mnogi s boljim statusom i prilikama kopiraju. Time se stvara velika superkmetska klima koja mene guši. Možda bi netko trebao tu djecu poučiti da nije se u materijalnom i da jedni druge gledaju karakterno svi bi bili mnogo sretniji.
Napomena:
Vrijeđanje i diskriminiranje poljodjelskih radnika nije nikako moja namjera. Ja te ljude smatram vrijednima i poštenima. Problem je u tome što ti ljudi sebe ne cijene.
Post je objavljen 10.08.2004. u 17:17 sati.