Jučer su se umirovljenici susreli s premijerom koji im je ponovno odgodio prezentaciju mirovinskog fonda. Jedan od razloga zašto su umirovljenici pristali koalirati i marljivo dizati umorne ručice za potrebe HDZa je obećanje o zakonu o povratu duga umirovljenicima (koji je nastao u devedesetima), a koji se procjenjuje na dvadeset i više milijardi kuna.
Ključna stvar u cijeloj priči je tzv. fond iz kojeg će se namirivati taj iznos. Dvadeset milijardi kuna je otprilike jedna devetina ukupnog hrvatskog bruto nacionalnog proizvoda, dakle mogli bi reći da je to popriličan novac. Penzioneri se nadaju popunjavanjem fonda dionicama profitabilnih poduzeća poput HTa, Podravke, INAe i sličnih; no nitko od njih se očito nije bavio time koliko te dionice vrijede. Naime, jedan je problem da napuniš fond koji je nominalno vrijedan dvadeset milijardi kuna (što će biti podvig sam po sebi), a drugo je da iz tog istog fonda u nekom vremenu isplatiš tih dvadeset milijardi kuna umirovljenicima. Sve skupa naravno pod pretpostavkom da je dug doista dvadeset milijardi kuna.
Tempo kojime gore navedene tvrtke generiraju dobit koju bi kao dividendu mogli prebaciti umirovljenicima vrlo je spor i umirovljenicima neprihvatljiv. Nadalje, u niti jednoj od gore navedenih (ili nenavedenih ) tvrtki država nije potpuni vlasnik ili čak vlasnik koji može značajnije utjecati na odluke o rasporedu eventualne dobiti (koja je kao što svi zainteresirani znaju čisto knjigovodstvena kategorija i iz ovih ili onih razloga dobit može ali i ne mora postojati).
Ukratko, jedini način da se umirovljenici namire u kraćem (nekoliko godina) roku je da se jednostavno proda sve što se ubaci u taj zamišljeni fond - no to nije niti jednostavno niti prihvatljivo. To zna Sanader, to na sva usta priča i Šuker, to zna svaki ekonomist a jedini o tome pojma nemaju umirovljenici (koji zbunjeno i podvijena repa izlaze sa svakog sastanka sa Ivom); pa stoga Ivina taktika odugovlačenja ima smisla. Zasada Ivo umirovljenike uspješno voza žedne preko vode no pitanje je koliko to dugo može trajati, tj. koliko su u stvari konkretna tri umirovljenika u saboru nepotkupljiva - jer, budimo realni, oni su ionako na kraju svojih karijera i sva je šansa da je saborsko mjesto (i saborska mirovina koja će nakon toga doći) njihov životni vrhunac. Neka neočekivana privilegijica ili naglo upražnjeno mjesto u nekom ministarstvu za baš nečijeg unuka je sve što je potrebno da se svako srce smekša, pa i ono umirovljeničko.
Ivica je naučio u prethodnom mandatu kako je očuvanje koalicije vrlo kompleksna stvar. Sadašnja garnitura tome pristupa (po meni) vrlo ležerno i to im se potencijalno može obiti o glavu (no možda oni znaju nešto što mi ne znamo).
Post je objavljen 10.08.2004. u 08:07 sati.