nekako me ova recenica potrese pravo...mozda tu ima neke istine...a mozda i ne...nekad(ne tako davno...ali ipak...)sam bila "vjernik",ili sam bar tako mislila...dje i ne bih,kad mi je family totalno cvaknuta i opsjednuta time...i ja sam bila...nadala sam se iz dana u dan za oprost za moje grijehe,i za vjecni bolji zivot...nadala sam se i vjerovala da je On najjaci,i da postoji samo jedan!jos uvijek vjerujem da je tako,ali prestala sam se nadati oprostu.ne znam koliko je pametno sada govoriti o tome,ali nisam u zivotu uradila bas mnogo pametnih stvari,pa evo,nek i ovo bude fula ako treba!
vjerujem u Boga,ali ne kao prije...nekako kako "starim" sve vise shvacam da je zivot u stvari besmislen...sta je uopce cilj u zivotu??roditi se,crkavati,na svijet donijeti,ili zaceti potomstvo,nadati se oprostu grijeha i boljem,vjecnom zivotu,umrijeti?!??odnosno,heaven je samo za svetce...cemu onda frka oko togA?why se muciti???ne znam...ne znam vise ko sam,sta sam i zbog cega sam...znam samo da postojim i da od toga sto sam dobila moram napraviti ono najbolje moguce...samo,vise se ne nadam orpostu...i tako tim cudima,niti se nadam kakvom boljem zivotu,niti se nadam da ce se kod mene nesto popraviti...pustiti sam pocela ponovo,nakon bezuspijesnog pokusaja prestanka...i pijem ko konj...i sve se to vratilo sinoc...bila ko fol nest prestala,i opet...a stas i guess that's life!nema tu neke filozofije...zivi-umri-truni!!!!
Post je objavljen 09.08.2004. u 19:37 sati.