Klasičan pogled na rad, zajednički i Grcima i Židovima starog vijeka bio je jednostavan: rad je prokletstvo. Starogrčka riječ koja je označavala rad bila je izvedena od imenice "tuga". Aristotel je, sasvim ispravno, smatrao da rad sprečava razvoj vrlina u ljudima. Čovjekov moral, mudrost i razbor direktno su proporcionalni količini slobodnog vremena. Rimljani su također razmišljali slično, a takav se odnos prema radu protegao i na srednji vijek. Dakle, uviđamo činjenicu da su, sve do pojave i općeg prihvaćanja protestantske radne etike, radili samo oni koji su morali - robovi, kmetovi, potlačeni ljudi svih vrsta. Promjena, međutim, kao što sam spomenuo u prethodnoj rečenici, nastupa pojavom protestantizma, konkretno, pojavom "filozofije" kalvinizma. Ovdje nije potrebno ulaziti u detalje objašnjavanja tih ideja - ono što je bitno jest da se od tog vremena odnos prema radu mijenja i da posljedice te promjene najveći broj stanovnika naše planete osjeća i danas. Što se, međutim, našlo u pozadini tih ideja, koji je bio razlog da su se one uopće pojavile i kako to da su, unatoć tisućljećima suprotne tradicije, postale (relativno) općeprihvaćene?
Odgovor je jednostavan: slijedeći stupanj bogaćenja elite (oni ga vole nazivati slijedećim stupnjem razvoja ljudskog društva) zahtijevao je, da bi se postigli očekivani rezultati, mnogo veću ukupnu uloženu količinu rada. Razvojem sredstava za proizvodnju, potencijalom za napredak i industrijsku revoluciju, vladajućoj je kasti postalo premalo probitačno oslanjati se na nedobrovoljan rad ogranićene učinkovitosti. Što je onda bilo bolje rješenje nego osigurati si dotad neviđeno sveobuhvatnu armiju radnika pod parolom kako je rad koristan, kako usrećuje i oplemenjuje, kako je, u krajnjem slučaju, raditi činiti Bogu ugodno djelo? I tako je krenula ofenziva čiji je cilj bio uvjeriti ljude u korisnost rada i tako ih u stvari pretvoriti u dobrovoljne robove. Nažalost - upalilo je. Nije slučajno što su se i nacisti u drugom svjetskom ratu poslužili radom kao varkom...."rad oslobađa" bila je njihova parola, ni mrvicu više ironična od svih hvalospjeva radu koje slušamo proteklih stoljeća. Posljedice takvog pogleda na rad su stravične: protestantska radna etika omogučila je postanak i razvoj kapitalizma, a održava ga još i danas. Jer, pogledajmo, ne postoji niti jedan jedini logičan i razumski opravdan razlog da kapitalizam opstane. Kad bi ljudi makar malo upotrijebili inteligenciju, kapitalistički bi se sustav srušio istog trena kao kula od karata. Ono što ga održava, budalasta je nada (ili želja) velike većine potlačenih da će im sustav jednog dana omogućite da se i sami obogate, budu li dovoljno radili. To što već stoljećima mogu vidjeti, na očitim primjerima, da to nije i nikada neće biti tako, očito ne prodire dovoljno duboko u mozak običnog čovjeka. Zato ćemo, nažalost, zauvijek i ostati robovima.
Lijepu je misao sastavila Marguerite Yourcenar u "Hadrijanovim memoarima":
"Sumnjam da bi i sva filozofija svijeta uspijela ukinuti ropstvo; u najboljem slučaju, promijenit će mu ime. U stanju sam zamisliti i gore oblike ropstva od našeg, gore jer su podmukliji: bilo zato što će uspjeti ljude prevoriti u glupe i zadovoljne strojeve koji zamišljaju da su slobodni mada su podjarmljeni, bilo što će se u njima razviti, isključujući dokolicu i uživanja, želja za bjesomučnim radom, kao što je strast za ratovanjem kod barbarskih rasa. Ja više volim naše stvarno ropstvo od tog ropstva duha i ljudske mašte."
Zato, zapitajte se još jednom kakvo zadovoljstvo nalazite u radu i što vam on zapravo donosi. Odgovor će vas iznenaditi, budete li se samo potrudili iskreno ga potražiti.
Post je objavljen 09.08.2004. u 20:40 sati.