Eno radi mi ves masina. Inace i ne volim bas kucanske poslove, radije cu
obijat plocice u kupatilu, postavljat laminat i farbat stolariju, nego prat
podove. Al volim sve sto se tice vesa - i pranje i peglanje i slaganje. A
posebice mrzim prat sudje. Vjerojatno bi i to voljela radit da imam masinu
za pranje sudja.
Men bilo dosadno pa sjela malo pred vesmasinu i gledam kako se ves ljepo
pere.
I tako si ja razmisljam kako je to koristan posao, te se i samim time
osjecam i ja sama sposobno i svrhovito. Tako kad mi stari dodje s posla i
pita sta li sam radila danas korisnoga mogu rec - Oprala sam ves!
Vi si sad mislite - vau - big dil, oprat ves u vesmasini.
Ali to je caroban "dokucaj" neceg bitnog, vaznog. Na tren mi se ucini kad
sam ubedirana i ukurcu zbog nekih gluposti da me pranje vesa u vesmasini i
blejanje u centrifugu oraspolozi i da na jedan mali djelicicic sekunde
svijet postane cist i blistav, ko i ves na +90°, uostalom.
I mirisljav!
I onda kad idem objesit ves, komsinica Manda sa svog balkona dovikne: "Ajme
Ivaanaaa, sto si tiiii vriiijeeednaaa..."
Pa da.
I na kraju, medj gomilom vec skoro opranih rucnika, gaca i carapa - skuzim
svoju slucajno ubacenu, zivijooo majcu.
"Kvragu!", rekoh...
Post je objavljen 08.08.2004. u 23:21 sati.