Kila je došel oko pol dva i zauzel svoje mesto u Bircu. Nadimak je dobil jer je uvijek naručival litru i vodu sa idiotskim istočnjačkim naglaskom i istom forom.
- Dete, daj nam kilo i sifon.
Njemu je to bila jebena fora, a svima ostalima je to išlo užasno na žifce.
- Bog i Hrvati.
- Sjedni i plati.
- Jebal vas vrag, samo ločete. Jen dan se nebute zbudili. Samo bu vas pukel hercenšlus i doviđorno. Pa bu vam na grobu pisalo: "Pil je na litre, umrl je od kapi", hehehe. Dete, daj nam kilo i sifon.
Žuna je napravil facu.
- Jebate, Kila, ti ko da si neki sportski tip. Ono, zdrav život, vegetarijanac i športaš. Pa da mi bilo ko drugi deli savjete o cugi, al ti... Daj ne njajke puno.
- Žuna daj rađe posegni u "super sak" i daj mi škatulu pljugih.
- Koje buš?
- Dignul sam neku lovu na sportskoj. Nije puno, al čoveka veseli. Pa bum se počastil. Daj mi one od kojih se kašlje.
Žuna zvuče kutiju Marlbora. Kila otvori, pripali, potegne gemišt i zadovoljno se nasloni,
- Jebate, ovo je život.
Sunce se već dobro diglo i počelo pržit, pa su se Lojza i Pero premjestili pod drvo prek put Dućana i sjeli na prazne gajbe od Ožujske. Lojza je žvakal neki parizer i zaljeval ga pivom. Progovori između dva zalogaja.
- Ste čuli, gospon Pero, da je Herak umrl?
- Nemojte se zajebavat Lojza, pa on je mlađi od mene četri lete. Pa kad?
- Jučer vjutro. Stajal je u redu za banku, jer je stigla penzija. Najemput se samo zrušil, malo zakolutal očima i zgasnul. Kaj ti je život. A baš je dobil unuka prije tjedan dana. Pričal mi je u ponedjeljak da je mali sav na njega, onak krupan i namršten.
- Tak Vam je to, gospon Alojz. Danas jesi, sutra nisi. Nikad ne znaš kaj te čeka. Bar je brzo otišel, nije se mučil ko moja Zdenka.
Potegne iz flaše i zašuti. Uvek kad se setil Zdenke, nekak ga je stisnulo u grlu i oči bi mu se zamaglile. Kakva je to žena bila. Lepa ko slika, a vredna da se to nemre opisat. Jako mu je falila.
Ismet je čistač ulica koji se užasno ponosil svojim poslom. Došel je iz Zenice prije četrdesetak godina i zaposlil se u Čistoći. U to vreme se znal samo potpisat, pa nije baš mogel puno birat. Uvijek je govoril da je plemenit posel čistit za drugima. Jer smeće kaj ljudi bacaju po cesti dokazuje da je njihova plemenitost puno manja od onih kaj čistiju.
- Oni svoj grad ne poštuju, bolan. A rodli se tute. Ja došo iz Zence, pa vid me kako ja to poštujem. Ja sam pravi zagrepčan, a oni meni nakon četres godina još uvijek govore bosanac i dotepenac.
Ismet je bil duša od čovjeka. Uvijek za pomoć ljudima ak može. Živil je u drugom neboderu uz potok sa ženom i kćerkom. Aida je bila prekrasna cura i Mario je bil pomalo zaljubljen u nju, iako ga je jebalo kaj je muslimanka. Ma nije on mrzil muslimane, al mu poslije rata i svega kaj mu se desilo u Bosni nisu bili baš jako dragi. Znali su svi da bi on bil spreman preć prek svega, samo da završi s Aidom. Znal je i on, al je volil srat.
Ismet dokotrlja svoju smetlarsku trokolicu do Dućana i uđe nutra. Vratil se sa tri Ožujske.
- Bok dečki, kaj ima?
I poslije tolikih godina u Zagrebu nije izgubil naglasak pa je taj "kaj" zvučal rastegnuto i smiješno.
- Bok Ismete, pa kako je?
- Vruće, bolan, a kad je vruće valja se rashladit. Evo dono i vami po pivo da ne skiknete od jare.
- Ismete Vi ste pravi gospodin. Fala lepa.
- ..ala ...epa
Lojza se zahvalil punim ustima pa je malo parizera pobeglo iz usta na pločnik. Brzo je progutal, pa se ispričal.
- Pardon, dečki, al nisam stigel progutat. Fala gospon Ismet.
Ismet sjedne kraj njih pa trio potegne iz flaša. Hladna piva ih razgali. Pero obriše oznojeno čelo i pogleda prema Dućanu.
- Znate kog već dugo nis videl? Jožu mesara. Kaj je žnjim?
- On vam je ošo u pemziju i ošo kod sina i snaje na selo. Šta će bolan ođe na betonu. Čuo ja da uzgaja svinje i krave. Đe će mesar nego jope oko mesa.
- Ma najbolje je otić iz grada, malo vrteka obrađivat, mir i tišina. Ja se još navek tučem po glavi kaj sam zemlju u Zagorju prodal.
Pero si ponovo obriše čelo, pa potegne iz flaše. Fakat je bilo vruće.
Post je objavljen 14.05.2004. u 11:28 sati.