Prije toliko i toliko godina, kad sam se rodio, zla vila iz Razjedinjenog Kraljevstva me proklela za cijeli život.
Rekla je:
"Ti ćeš, djetešce, do kraja svog vijeka morati slušati tuđe ispovijedi. Proklinjem te kletvom don Frane!"
I dandanas ta kletva traje, zapravo svakim danom sve više jača.
Upoznam ja jednom prilikom tako jednu curu. Pomislim ja: "E, pa moglo bi bit nešto, dobra je kokulja!"
Posjeli se mi na balkon kuće u kojoj smo se upoznali, the Kuće, i ja je pokušah impresionirati svojim verbalnim sposobnostima. I pričam ja, priča ona, čekam ja trenutak za poljubac, čeka ona isto trenutak, ali ne za poljubac, već trenutak da mi ispriča cijelu svoju životnu priču. Naredna 4 sata, vaš je skromni i ponizni autor morao slušati kako je njena baka zla Hitlerka, kako je nju otac ostavio kao malu djevočku, kako je ona za vrijeme rata bježala u Njemačku, a ja u sebi mislim:
"WHO CARES?!?!?!"
I tako se ona lijepo olakša, a ja nervožast cili, ono...za popizdi'!
Nakon ta 4 sata, vidite samo onakav prizor iz filma, ja cili natečen, s podočnjacima, čačkalicama pridržavam kapke da ne zaspem, a ona sretna i oduševljena što je našla nekog kome se može povjeriti kaže:
"Ajme, baš mi je drago što sam se s tobom popričala, s tobom je baš super pričati!"
I ode.
I ostavi mene sjebanog.
I sad se ja mislim: "Zašto, Bože?!?!?!?!"
Što to ljudi vide u meni da osjećaju tako jebenu potrebu da mi se ispovjede? U čemu je stvar? Slatkim i dubokim okicama? Nježnim crtama lica? Zašto? Molim vas, ostavite bar jedan komentar u kojem ćete reći što to mene čini "sposobnim", obučenim za nadimak don Frane?
Jer, tako me, inače, zovu moji prijatelji...
Mrzim ih sve, krepali dabogda i u paklu i kažnjavao ih sotona tako da cijelu vječnost slušaju nečije životne tragedije!!!
Gadovi!
Ja ne vjerujem u Boga. Just for the record...
LU
Post je objavljen 05.08.2004. u 17:21 sati.