Sjedimo sami nas dvoje... i ti demoni oko nas.
Svuda sjede ili stoje, vrište, i ne čujem ti glas
Vire ti preko ramena. Zavlače se pod odjeću.
Trulog srca od kamena. Lažne nade mi podmeću.
I boli me i kidaju mi komade moje duše.
U slojevima me skidaju i kontrolu mi ruše.
Ti sjediš i ne vidiš ih. Ne vidiš mi strah na čelu.
Ti pričaš, ne osjetiš ih, njihove panđe na tijelu.
I još misliš da si sama, i misliš da nekog tražiš.
Svuda oko nas je tama, a ti ne znaš što mi radiš.
Miris zabranjenog voća, namjenjenog nekom drugom.
Nepodnošljiva hladnoća obojana samo tugom.
Moji demoni mi nude, obećavaju i sline.
I pred očima mi blude: ružne i odvratne psine.
Mrzim gadove jer vide sve moje skrivene snove.
Zure mi u dušu te gnjide sa očima kao u sove.
I tek što ugledam gdje bih dotaknuo tvoje tijelo
već nađe se jedan od njih da miluje tamo smjelo.
Jedan ti miluje bedra, jedan ti od njih ljubi vrat
a ti opuštena, vedra, mirno pogledavaš na sat.
I jedan mi kaže "želiš", a drugi mi šapće "smiješ"
dok treći mi laže "možeš", a vidim da mi se smiješ.
Rade budalu od mene, a ja se k'o budala dam.
Proklete nestvarne sjene, jer opet sam potpuno sam.
Odjednom njihove igre dotadašnji smisao gube
jer oni se kao čigre okreću, zabijaju zube
u moje usne i ruke. I svojim zubima bjelim
nanose mi strašne muke. Jer ja te sve više želim.
Tako dolazi rastanak i shvaćam da jedva čekam
taj naš slijedeći sastanak. Evo opet ostajem sam.
Krajićkom oka primjetim sjenu što kraj mene sjedi.
Dok gledam kako odlaziš primjećujem da te slijedi.
I čini mi se da te ta sjena stavila na muku
Jer me je cijelu večer držala za ruku.
Post je objavljen 04.08.2004. u 07:53 sati.