Do lokalne crkvice Sv.A. nema petsto metara, a njih sam hvala na pitanju pretrčala lupkajući natikačama po asfaltu dok sam u desnoj grčevito držala ključeve od kuće, auta i drugih perifernih jedinica, dok u lijevoj nosim kavu koju teško, no znakovito pokušavam ne proliti. Da je ne bi pila na terasi. U pola četiri ujutro sam imala napad utvara. Čitala sam ljubiće na terasi uz talijansku top listu, kad je nekakvo čudno škripanje omelo tišinu mog susjedstva te ostalog pitoresknog mjestašca. Najprije sam pomislila da je se barka na obali odvezala pa sad na valićima guli susjednu, međutim nakon pomnijeg osluškivanja zaključila sam da to nije taj zvuk. Umotana u deku zebra uzorka, razvaljanu u nekoj socka tvornici koje već bivše države od derivata ostataka naftnih derivata, te s Pelikankom u ruci krenula sam osvjetljavati budući isključivi posjed Novakove najmlađe, hodajući ukrug kuće. Nigdje ničeg nije bilo, ali se onja škriputavi zvuk još uvijek čuo pa sam krenula prema garaži i nakon što sam skupila hrabrost uz jedan ratnički urlik, naglo sam otvorila vrata. Onda sam počela trčat koliko me noge nose jer na stolac za ljuljanje u garaži njihao se kao da su ga posjela tridesettri poltergajsta. Pomislih kako je od duhova opsjednutom kućom, gora samo duhovima opsjednuta garaža. Ostatak večeri, sjedila sam na obali ispod ulične lampe, ogledavajući se povremeno oko sebe. Ujutro su me probudili galebovi, pa sam krenula u Burin po kavu, pa prema crkvi. Sjedila sam na pragu hrama sve dok nije došao mladi velečasni koji je čak bio i zgodan samo meni te opservacije baš u zadanom momentu i nisu išle. Maknula sam se da čovjek otključa ali nisam ni zucnula. Kasnije sam klečala na klupi, ali se nisam usudila ni pisnuti. Drugi put. Trta me već prošla jer sunce je visoko, a more se ljeska kao pravi raj na zemlji. Idem doma, danas je novi dan. Jeste li kad ušli s kavom na misu?
Pokora; Loza, med, turska kava
Post je objavljen 02.08.2004. u 10:52 sati.